Bilo je nezapamćeno toplo novogodišnje jutro na Velebitu. Iz Ramića dvora preko Ivinih vodica i Vlaškog grada krenuli smo put Svetog brda. Snijega je bilo tek iznad Vlaškog grada, mjestimično, i to ne dubokog. Na Svetom brdu bili smo par minuta, namjeravali krenuti natrag kad se iza kamenja na kojem je četiri metra visok križ ukazao North, aljaški malamut s trojicom iskusnih, dobro opremljenih planinara iz okolice Zadra. Čestitavamo Novu godinu jedni drugima. Raspitujem se za psa. Vlasnik priča kako je po njega išao u Ilok, North je još mladunče, nije mu ni osam mjeseci.
"To je pasić čudo, lip, drag, možda malo više voli ljude negoli druge pse. Uvijek se ponjuši sa psom, ali odmah potom ide kod čovjeka, čovjeku se javiti", kaže Northov gazda.
Pas prvi pao
Desetak minuta kasnije rastajemo se od dečki. Nekoliko sati kasnije hvatao se mrak kad smo došli do planinarskog doma Paklenica, a još uvijek mi North, posebna energija kojom zrači taj pas, ne izlazi iz glave. Neće proći dugo, u Ramića dvorima sresti ćemo HGSS-ovca koji kreće u akciju, planinar je, kaže, otklizao na Vaganskom vrhu. Drugo jutro saznajemo da je riječ o planinarima s kojima je bio North.
"Sve je North odradio kako treba, sate i sate hodanja, išli smo od Dušica prema Strugama, sve je bilo odlično, ali tih desetak sekundi puta pas nije mogao. Jer… mi imamo dereze, cepine, opremu, a on nema", rekao nam je iskusni planinar dan nakon što su intervencijom HGSS-a spašeni njegov bratić i pas nedaleko od Vaganskog vrha.
"North se u jednom trenutku uplašio, nije mu išlo po tom ledu, dok smo se spuštali s Vaganskog vrha prema Strugama. Pas osjeti, bio se i vratio kad je osjetio da ne može. Potom se bratić vratio desetak metara po njega. Uzeo ga je, pas se trznuo i prvi pao, otklizao, a za njim bratić... Našli su se, sva sreća, grm do grma dolje, držali su se za grmlje. Jer, to je bilo na pola padine. Ispod je bilo još prostora za otklizavanje. North je bio u susjednom grmu, a bratić se držao za manji grm, zabio je cepin iznad sebe i lijevu derezu u snijeg. Osigurao se, zavezao je, pretpostavljam, torbu, ranac, izvadio karimat ispod sebe, upalio kuhalo", pripovijeda vlasnik psa koji je želio ostati anoniman. "Psu je mjesto u planini, ali ne svugdje u planini, baš kao ni čovjeku. Neke je dijelove sa psom možda bolje zaobići", kaže. Mladić dobro zna o čemu govori, odrastao je sa psima, osim Northa, na farmi stoke u Lici obitelj ima i srednjoazijskog ovčara te dva lovačka psa.
Iskusni planinari
U vezi sa psima upozorenje je uputio pročelnik HGSS-a, stanice Gospić, i dopročelnik HGSS-a Josip Brozičević: "Pse u zimskim uvjetima, kad i čovjek treba dereze, cepin, raznu tehničku opremu za kretanje po planini, nije preporučljivo voditi."
A nakon sumiranja dojmova cjelukupne 13-satne operacije spašavanja koja se odvijala sa subote na nedjelju na Velebitu, pročelnik HGSS-a Josip Granić otkriva kako je najteži dio akcije bio fizički odraditi cijeli posao a bez ulaženja u rizike. "Teren je bio težak, ali mi smo na to navikli, no problem je bio da ljude ne ponese i da u brzini ne dođe do neke nezgode."
Granić ističe kako je velika sreća što je bila riječ o trojici iskusnih planinara koji su imali kvalitetnu opremu. "Činjenica da su cijelo vrijeme komunikacije s našim ljudima imali dovoljno baterije u mobitelu govori o njihovu iskustvu. Osim toga, planinar koji je pao nije paničario, bio je cijelo vrijeme svjestan. Bez obzira na šok i ozljede, upalio je kuhalo koje imao kod sebe i tako se grijao", kaže Granić. Kuhalo i pas, aljaški malamut North koji je bio pokraj njega, spasili su ga od pothlađivanja.
Složena operacija
Šef HGSS-a napominje kako je operacija izvlačenja bila vrlo složena jer je zahtijevala kvalitetno vezanje užadi te osiguranje nosila na kojima su bili planinar i pas. Granić kaže da pri izvlačenju pas nije pravio nikakve probleme. Ležao je na ozlijeđenom dok su ih izvlačili uz strminu.
Nakon uspješno provedene operacije spašavanja u javnosti se postavljaju pitanja je li sve moglo biti brže i jednostavnije obavljeno da su spasitelji na raspolaganju imali helikopter. HGSS u situacijama spašavanja koristi vojne transportne helikoptere, a Granić ističe da u subotu navečer, pošto su dobili dojavu o nesreći, nisu ni zatražili helikopter od vojske. "Nismo ga tražili jer iz prijašnje prakse znamo da se u noćnim uvjetima u planinama korištenje vojnog helikoptera ne prakticira. Pripadnici Ratnog zrakoplovstva koji sudjeluju s nama u potragama i spašavanjim rade fantastičan posao i sigurno bi im bio izazvov sudjelovati u ovoj operaciji, ali su rizici bili preveliki", napominje Granić.
Problem je u tome što se vojni transportni helikopteri u ovakvim situacijama ne koriste noću jer je, kako ističe Granić, rizik prevelik. Usto, nisu opremljeni za operacije noćnog spašavanja. Kad bi se helikopteri dodatno opremili radiouređajima za komunikaciju sa spašavateljima, IC kamerama, sustavima za noćno izviđanje, a piloti prošli obuku za operacije noćne potrage i spašavanja, vojni helikopter mogao bi se koristiti u spašavanju kakvo je bilo prošloga vikenda na Velebitu.