UBIJA IH SUŠA

Krokodili sve češće napadaju ljude u Iranu: ‘Obično vole jesti žabe ili piletinu, ali ovaj je htio moju ruku‘

Klimatske promjene i desetljeća lošeg upravljanja vodom, mogli bi za regiju Beludžistan biti katastrofalni

Ilustracija, močvarni krokodil

 Kevin Schafer/Minden Pictures/Profimedia

Dok leži na podu u svom skromnom domu, Siahouk trpi strašnu bol u desnoj ruci koja je ozlijeđena u napadu iz noćne more, piše BBC.

Samo dva dana ranije, jednog vrućeg kolovoškog poslijepodneva, krhki je 70-godišnji pastir krenuo po vodu u obližnje jezerce kad ga je dohvatio 'gando', što je naziv za krokodila u iranskoj regiji Beludžistan.

'Nisam ga uopće vidio', prisjeća se šoka otprije dvije godine.

Siahouk je uspio pobjeći tek kad je krokodilu uspio nagurati plastičnu bocu među zube.

Zbog gubitka krvi, Siahouk je bio bez svijesti oko pola sata. Pronađen je tek nakon što se njegovo stado ovaca bez njega vratilo u selo Dombak.

Smrtonosan suživot

Žrtava je bilo još, a među njima je najviše djece. Potresni naslovi o ozlijeđenoj ili poginuloj djeci pojavljuju se na naslovnicama iranskih medija, a onda brzo nestaju.

2016. godine devetogodišnjeg Alirezu progutao je jedan takav krokodil. U srpnju 2019. desetogodišnja Hawa izgubila je desnu ruku u jednom takvom napadu. Dok je prikupljala vodu za pranje rublja, djevojčicu je krokodil napao i odvukao u baru. Srećom, spasili su je prijatelji.

Napadi krokodila događaju se u vrijeme kad Iran muči nestašica vode zbog čega se smanjuju i prirodna staništa tih životinja. Izgladnjeli krokodili na ljude koji im se približavaju gledaju ili kao na plijen, ili kao na napasnike koji prijete njihovim sve manjim jezerima.

Ovi krokodili široke njuške mogu se naći diljem Irana i indijskog potkontinenta, a Međunarodno društvo za zaštitu prirode (IUCN) proglasilo ih je ugroženom vrstom.

U Iranu ih je preostalo još oko 400, što je oko pet posto ukupnog broja krokodila te vrste. Iranski odjel za zaštitu okoliša kaže kako se trudi postići ravnotežu između očuvanja ganda i zaštite lokalnog stanovništva.

Unatoč posljednjim napadima i tragedijama proteklih godina, malo ja naznaka da je taj balans postignut. Kad putujete uz rijeku Bahu-Kalat, što je glavno stanište ganda, skoro uopće nema znakova koji upozoravaju na krokodile.

Bez strategije države, uskočili su volonteri kako bi pokušali spasiti vrstu utažujući im žeđ i glad.

U Bahu-Kalatu, selu nazvanom po rijeci, nešto više od sela Dombak, živi Malek-Dinar, stari znanac gando krokodila.

'Uništio sam svoj vrt kako bih ovim stvorenjima osigurao vodu', kaže pokazujući svoju zemlju koja je nekoć bila puna banana, limuna i manga.

Obližnja rijeka dom je mnoštvu krokodila koje Malek-Dinar redovito hrani pilećim prsima jer zbog strahovite vrućine više nema njihovog uobičajenog plijena - žaba.

'Dođi, dođi ovamo', zove Malek-Dinar krokodile. Učas, pojave se dva i čekaju svoju porciju piletine.

'Tko može proživjeti bez vode?'

Nestašica vode nije ograničena samo na Beludžistan. Nasilni prosvjedi održali su se u srpnju u južnoj, naftom bogatoj provinciji Huzestan. A u studenom, interventna policija je u gradu Isfahanu u središnjem Iranu pucala na prosvjednike koji su se okupili oko isušenog korita rijeke Zayandeh-Roud.

I dok su posljednice klimatskih promjena već pokazale svoje ružno lice diljem Irana, one bi u Beludžistanu mogle biti katastrofalne kad se spoje s desetljećima lošeg upravljanja vodama.

Jedna žena na tržnici Shir-Mohammad pere robu na otvorenom.

'Postoje cijevi, ali voda ne teče', kaže 35-godišnja Malek-Naz. Njezin muž, Osman, kaže kako je problem i kupanje pa pokazuje na ženu koja kupa svoga sina u kanti slane vode.

Osman, otac petero djece, i njegov rođak Noushervan žive od toga što gorivo odvoze u susjedni Pakistan gdje se može prodati po višoj cijeni.

'Puno je rizika', priznaje Noushervan. 'Ali što možemo kad nema posla.'

A rizik je doista stvaran. U veljači su iranski granični policajci zapucali na krijumčare goriva i ubili najmanje desetoricu.

Takvi obračuni uobičajeni su u osjetljivom pograničnom području, a iranska vlada slabo brine za sigurnost.

'Oni namjerno zatvaraju oči pred našim problemima. Vjerujte mi, mi nismo državni neprijatelji', kaže Osman, žaleći se na ono što on i mnogi razočarani Beludži opisuju kao 'sustavno zanemarivanje' zajednice.

Ipak, za njega i još mnogo Baludžija, nezaposlenost je daleko manji izazov od nestašice vode koja je čak i gande - miroljubiva stvorenja s kojima su nekoć mirno živjeli - okrenula protiv njih.

'Ne očekujemo nikakvu pomoć od vlade. Ne očekujemo da će nam posao ponuditi na pladnju', kaže Noushervan. 'Mi Beludži, možemo preživjeti na kruhu u pustinji. Ali voda je bit života. Nećemo preživjeti bez nje. Tko može preživjeti bez vode?'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. siječanj 2022 12:06