Junaci starih bajki: Vukovi donose kušnju, medvjedi su ratnici... Evo zašto su ljudima bili inspiracija

Iz Centra za posjetitelje velike zvijeri, smještenog u Gorskom kotaru, objavili su zanimljivu analizu europskih bajki u kojima su junaci upravo veliki stanari šume. Najčešće su to bili medvjedi i vukovi.

Medvjed kao “glavni glumac” najčešće se pojavljuje u nordijskoj i germanskoj mitologiji, a tamo se pojavljuju još i zmije, divlje svinje i vukovi. No, pojašnjavaju iz centra, medvjed je ulogu vjerojatno zaradio svojom sposobnošću da stoji na dvije noge, što ga u očima pripovjedača čini “najljudskijom” od svih životinja, pa je savršena metafora za čovjeka zarobljenog u tijelu zvijeri. Medvjed koji se budi iz zimskog sna mogao bi predstavljati “buđenje” začaranog mladića, tj. oslobađanje od kletve.

– Za razliku od vuka, kojeg povijesni pripovjedači doživljavaju kao zlu i lukavu zvijer, medvjed češće ima ulogu mrzovoljnog, ali pravednog zaštitnika, pa je jasno zašto je baš njemu, od svih zvijeri, najčešće dodijeljena ova uloga – istaknuli su.

U nordijskoj mitologiji medvjed je bio cijenjen kao plemeniti ratnik, pa ne čudi što je baš on glavni lik u čak dvije klasične norveške bajke koje se mogu povezati s temom Ljepotice i zvijeri. U prvoj, nazvanoj Istočno od sunca i zapadno od mjeseca, pratimo djevojku u potrazi za začaranim princem (bijelim medvjedom) kojeg mora spasiti iz dvorca na kraju svijeta. Druga, nazvana Bijeli medvjed kralj Valemon, prati sudbinu kralja koji se odbija oženiti zlom vješticom, zbog čega ona na njega baca kletvu: danju mora biti bijeli medvjed, a samo noću smije uzeti ljudski lik…

– U talijanskim narodnim pričama glavni je “glumac” ipak najčešće vuk. On je tada bio stvarna prijetnja stočarima i pastirima na tom području, pa je vjerojatno time i zaradio ovu ulogu. Glavna zadaća junakinje brojnih priča jest da svojom ljubavlju i dobrotom pripitomi zvijer, što joj, naravno, i uspijeva – ističu iz centra.

Primjer talijanskih inačica Ljepotice i zvijeri su Bellinda i Čudovište, gdje u mnogim regionalnim varijantama, primjerice u Toskani, ulogu zvijeri ima golemi vuk koji govori ili stvorenje s vučjim karakteristikama. Prve zapise ove inačice, koja je u narodu prisutna i mnogo dulje, nalazimo još u 19. stoljeću, a verziju kakvu danas poznajemo, s vukom u glavnoj ulozi, zapisao je Italo Calvino u svojoj čuvenoj zbirci “Talijanske bajke” iz 1956. Još jedna od zanimljivih inačica s vukom u glavnoj ulozi jest i priča Zeleni vuk, koja dolazi s juga Italije. I nju možemo naći u zbirci Calvina. Ovo je neobična varijacija priče gdje se umjesto jedne junakinje pojavljuju tri sestre. Strašni vuk u ovoj je priči zelene boje, govori i poziva svaku sestru da pođe s njim u njegov dvorac. Najmlađa sestra pristaje i u njegovu dvorcu otkriva da vuk nije zao, već žrtva strašne kletve. On je zapravo ukleti kraljević koji može vratiti ljudski oblik samo ako pronađe djevojku koja će ga voljeti usprkos njegovu izgledu.

– Različite verzije Ljepotice i zvijeri pokazuju kako su narodi u svoje priče unosili životinje koje su najbolje poznavali i kojih su se najviše bojali. Bilo da se zvijer pojavljuje kao medvjed iz nordijskih šuma, vuk iz talijanskih planina ili kao neka druga poznata njuška, ona uvijek predstavlja granicu između divljeg i ljudskog svijeta.

Nažalost (ili na sreću), šetnja hrvatskim šumama danas rijetko završava dvorcem punim knjiga i ukletim kraljevićem koji traži ljubav. Najčešće završava samo dobrim planinarskim izletom. Ali tko zna – ako ikada sretnete neobično pristojnog vuka ili sumnjivo galantnog medvjeda, držite se provjerenih pravila ponašanja za susrete s velikim zvijerima i nemojte im dati pusu, bez obzira na to što postoji mogućnost da se iza svega krije neka stara bajka – zaključuju zaposlenici Centra za posjetitelje velike zvijeri.