Za glumca Dušana Bućana 2020. bila je godina dobitaka i gubitaka, novih postignuća, ali i novih problema. Prošao je i potres i koronu, no unatoč svim okolnostima, epidemiološkim ograničenjima koje su zaustavile puno projekata, uspio je s ostatkom ekipe snimiti seriju "Dnevnik velikog Perice", nastavak kultnog Golikova filma "Tko pjeva zlo ne misli", koja bi u ožujku trebala stići na program HTV-a.
Bućan je ovisnik o adrenalinu, ali i o prirodi, a živi u šumi, za koju kaže da mu pruža mir i slobodu. Još prije osam godina odlučio se na taj potez, preselivši se u kuću, obiteljsko nasljedstvo u selo od 40-ak stanovnika Golinju.
- E, znaš da imam svinjicu? Divlju - kaže odmah na početku.
- Molim?!? - čudim se, iako me, s obzirom na to da se dugo poznajemo, od Bućana više ništa ne bi trebalo čuditi.
- Je, je, zove se Korona. Da je bila dečko, zvala bi se Covid - smije se Bućan koji tako sada na svom posjedu ima dva konja, četiri psa, četiri mačke i - divlju svinju.
- Našao sam je u šumi još tijekom onog prvog lockdowna kao jako, jako malu. Bila je sama. Mama je negdje nestala, bilo mi je žao ostaviti je, znao sam da neće preživjeti i uzeo sam je doma. Mislio sam je vratiti kad malo ojača, i to dva puta, ali nije nam uspjelo, nisu je htjele druge divlje svinje prihvatiti. I odlučio sam je ostaviti. Sara (Hdagha, Bućanova djevojka, op. a.) i ja nekoliko smo mjeseci glumili roditelje. Dakle, sve kao da imaš malo dijete doma. Ljudske dude, daješ joj mlijeko, temperatura, budi te po noći, gladna je, sila joj je, spavaš s jednim okom i onda kad je dovoljno porasla, kad je već počelo previše smrdjeti po kući, dobila je izgon iz roditeljskog gnijezda - priča Bućan.
Odrasla sa psima
Odrasla je sa psima, no onda ju je morao odvojiti i stvoriti joj njezino privatno carstvo jer je izrovala sve, kao motokultivator.
- No, kako je odrasla sa psima, ponaša se kao oni. Kada oni sjednu, ona sjedne, netko prođe po cesti, psi podivljaju i laju uz ogradu, pa i ona s njima otrči na ogradu. Sad zamislite, netko prolazi, ugleda jednog psa, drugog, pa trećeg i četvrtog. I Koronu. Ja mislim da ona za sebe misli da je pas. Ima problem s lajanjem, a ovo sve ostalo... Toliko su te divlje svinje mazne, inteligentne i razigrane životinje, ali i neopisivo snažne i moćne. Ta količina sile i snage koju ima divlja svinja, ja ne znam imamo li mi uopće životinju koja bi se jedan na jedan suprotstavila divljoj svinji a da ne prođe bez ozbiljnih rana - priča mi, ali kaže kako je se ne boji jer je dobro odgojena i živi slobodno.
Korona sada ima sve. Kuću za ući i izaći, golemo dvorište samo za sebe koje je već prekopala 30 centimetara u dubinu. Bile su tamo kupine, sada više ničega nema.
- Cijeli je dan u stanju rovati i kopati. I jede apsolutno sve. I sve su joj životinje super. Priđu joj i mačke, maze se, baš kao i sa psima s kojima se i igra i natjerava. Sada mi preostaje jedino naučiti je na konje... - kaže.
Ovu Bućanovu idilu prvo je poremetio potres. Onaj zagrebački, u ožujku, osjetio je, a za ovaj petrinjski od 6,2 imao je sreću što su Sara i on bili izvan kuće.
- U tom trenutku bili smo vani i jahali. Vidio sam samo na tlu neke vibracije i kako titra voda u bari. Pomislio sam da nije to jako, tlo se malo miče. Međutim, kada smo se vratili u domet signala, stotine poruka, poziva, jeste li dobro, jeste živi, je li sve u redu i onda sam tek shvatio da se nešto gadno dogodilo. Stigli smo u kuću, a unutra je sve bilo porazbacano, neki ormari i police su se srušili, sve što nije bilo jače učvršćeno je popadalo. Vjerujem da je u samoj kući opako ljuljalo i drago mi je što u tom trenutku nismo bili u njoj. Na sreću, ništa se od kuće nije srušilo, no popucao mi je jedan nosivi zid, sav, ali, eto, do danas od statičara ni traga ni glasa. Srećom sam prije svih tih potresa, ne znajući naravno što slijedi, radi samog osiguranja kuće stavio neke armaturne stupove, potpornje. Sve sam to kao nešto jako učvrstio jer mi je kuća ipak na brdu, klizištu, pa da se barem donekle osigura. Iskreno, da nije bilo toga, da to nisam napravio iz potpuno nekih drugih razloga, kuće ne bi bilo, a možda ni mene u njoj - priča Bućan čiji se dom nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji i samo 35 kilometara je udaljen od epicentra.
Moja prva ljubav
Bućanovu djevojku Saru Hdaghu, bivšu manekenku, trešnja tla koja je naknadno uslijedila nije obeshrabrila da dolazi u Golinju. I dalje, kaže Bućan, vrijeme provode maksimalno koliko mogu zajedno u skladu s poslovima, s obzirom na to da Sara ima onaj s klasičnim radnim vremenom od 8 do 16 sati.
- Ljubav je jači potres od potresa samog - zaključuje poetično glumac.
Isto tako poetično, ali ne više kroz sreću, nego kroz tugu, priča što je za njega značio njegov vjerni drug, konj Samson s kojim je proveo 16 godina i od kojeg se zauvijek morao oprostiti na samu Staru godinu.
- Samson je bio moj prvi konj. Moj prvi i najbolji. Sve što znam o tim životinjama, on mi je pokazao, naučio. Bio je arapski konj, a legenda kaže kada je Alah stvorio konja, rekao mu je: "Ti ćeš letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača". I meni je taj konj, ma generalno konji bez daljnjega, ali prvenstveno Samson, dao zemaljska krila, i to neću nikad zaboraviti. Bio je već dulje bolestan. Nije bio toliko star koliko ga je bolest načela i to jutro na Staru godinu samo se srušio, nije se više mogao dići. Drago mi je što sam bio s njim do samog kraja i u konačnici sam ja bio taj koji mu je dao posljednju dozu otrova jer sam smatrao da je to jedino pošteno i ispravno. I nikad me nešto nije boljelo kao tada, nakon svega toga sam se raspao, plakao kao dijete. Novu godinu sam dočekao u suzama, nadam se samo da mi takva neće biti i ova... - govori.
Samson je bio jedan od glavnih razloga zašto se preselio u Golinju. Doduše, iako je dečko s asfalta, grad je otprije za njega bio zatvor, a priroda apsolutna sloboda. No, u odlici da trajno promijeni adresu ipak je Samson bio taj koji je presudio. Kada ga je kupio, u dobi od tri godine, bio je trkaći konj, galoper, jedan od najbržih u Hrvatskoj. Bućana utrke nisu zanimale, ali jesu pothvati i htio je konja kao partnera s kojim će otići na more. Tako je sa Samsonom išao od Zagreba do Golinje, tako se preselio. Bilo je to, priča, ludo iskustvo koje je trajalo puna dva dana. No, ipak manje ludo od onoga kada je krenuo s njim na Krk i morao prijeći Krčki most, što nije ni najmanje jednostavno i bezazleno.
Jesu li vam naplatili mostarinu?
- Nisu znali kako bi... po kilogramu ili po broju. Bilo je to odlično iskustvo, nikad to neću zaboraviti. Trebaš krenuti, ispod tebe je provalija, razmišljaš hoćeš li pasti unutra ili ne, hoće li se nešto dogoditi. Iza nas je išla prometna ophodnja u autu koji nas je štitio, a mi smo u sumrak prelazili cijeli taj most. Ljudi idu u susret i ne vjeruju što vide. A taj trenutak kad smo prešli, to je neopisiv osjećaj, u tom trenutku ništa ti više nije potrebno, fantastičan osjećaj. Doduše, ironija sudbine je da se nakon što smo ostvarili tu želju on razbolio i više nikad nije bio isti. Na sreću, imam njegovu kćer Zou, sada ima četiri godine i pljunuti je tata. Nevjerojatno, gledam u nju i kao da gledam u njega, i to mi je velika utjeha - zaključuje Bućan glasom koji gotovo drhti dok priča o Samsonu.
Starog Žnidaršića sin
U "Dnevniku velikog Perice" ima jednu od glavnih uloga, onu Josipa Žnidaršića Žnide, sina starog Žnidaršića iz originala, i najbolji je prijatelj Perice Šafraneka. Sada su odrasli jer je radnja nastavka u režiji Vinka Brešana smještena 30 godina poslije.
- Žnida je nasljednik starog Žnidaršića, no birtija mog "tate" zbog nacionalizacije nije više u njegovu vlasništvu, a tako ni u mojem. Ali, Žnida i dalje stalno visi tamo kao da je birtija njegova. Sušta je suprotnost Perici, svom najboljem prijatelju s kojim je odrastao. Ajmo ga okarakterizirati kao hrvatsku verziju Del Boya, tip koji je sitni švercer, petlja, mulja, izmišlja i, između ostalog, u jednom trenutku odluči postati menadžer svom najboljem prijatelju. Moram priznati da mi je uloga bila jako zabavna za snimanje, dugo nisam radio nešto toliko jezično brzo. Jer, Brešan je tražio da budem brz na jeziku, elokventan, što se govora tiče najbrži revolveraš u gradu, tako je to Vinko opisao. Špreher samo takav, kojemu osmijeh ne silazi s lica, kakvi već muljatori moraju i biti. Kako je ispalo, vidio sam tek nešto malo. Ja nikad nisam zadovoljan do kraja, uvijek mislim da može bolje i drugačije, ali ovaj put pokušat ću biti samo normalan gledatelj - kaže Bućan. Glumac zagrebačkog HNK imao je odličnu pripremu za ovu ulogu jer je bio član ansambla predstave "Tko pjeva zlo ne misli", premijerno izvedene krajem rujna 2017. u njegovu matičnom teatru. Tada je utjelovio Franju Šafraneka, Peričina tatu, a sada ga je dopala uloga Peričina prijatelja.
- Istina, samo igranje predstave "Tko pjeva zlo ne misli" pripremilo me za seriju. Jer, i moj lik, kojeg u filmu glumi Franjo Majetić, morao je biti brz u govoru, a u seriji smo pokušali, uz način komunikacije i što se tiče glume, stilski biti kao original - govori Bućan.
No, samo snimanje nije prošlo bez problema. Šest epizoda na kraju snimalo se skoro četiri mjeseca. - Imali smo sto kombinacija, niz komplikacija i problema, pa pauza. A onda je došla ta korona i bili smo jako, jako na knap. Morali smo ući u taj rizik, idemo ili ne, ali smo znali ako sada to stopiramo, pitanje je hoćemo li seriju ikada snimiti. I jednostavno smo ušli u rizik.