MAČKOLUMNA

‘Naša mačka mora ići na dijetu. Ali, kako da to izvedemo, kad ona ne želi manje jesti...?‘

Očajna novinarska obitelj Kukec-Mitrović suočila se s velikim poteškoćama

Ilustracija

 Anastasiia Skorobogatova/Alamy/Alamy/Profimedia

Mali su to, slatki mačići.

Tako smo, barem, mislili kad smo udomili Aleisteira i Ritchieja, Zagorca i Dalmatinca, koji su došli kao kakva mala klupka užeta, zbunjeni, preplašeni i željni ljubavi i pažnje. I kako to već biva, roditelji nikad ne vide kako se mališani brzo razvijaju, pa smo neki dan ostali zgroženi. Na našem, sasvim prostranom krevetu, skutrili smo se u kuteve a po sredini se „razlio” crni Aleister.

- Čovječe, kako je on velik, uskliknula je moja draga, a ja sam isto u nevjerici gledao kako nekoć maleno mače zauzima polovicu kreveta.

Prednje šape razvukao je iznad glave, stražnje opustio i ležao baš kao čovjek. Ma činilo nam se da ima dva metra!

A onda smo shvatili još nešto. Pa on je debeo! Veći je, duži, širi i snažniji čak i od našeg kućnog ratnika Čupka koji brani cijeli kvart od drugih dosadnih mačaka, žohara, noćnih leptira i općenito svake opasnosti. Još da je barem tako hrabar! Ne, to je najsmješnija mačka ikad, koja se boji svega i životno zadovoljstvo mu je šetati za svojim Otvaračima konzervi po stanu. To je ona, sjećate se, psačka, kombinacija psa i mačke o kojoj redovito pišem.

E, to više ne ide tako. Aleister mora na dijetu! Samo, kako!? Nemoguće je ostaviti komadić hrane na stolu i okrenuti se na sekundu a da taj komadić ne nestane. Naša djevojčica nedavno si je htjela skuhati hrenovke. Dok je uzavrela vodu hrenovki nije bilo. Što mislite, tko je krivac?

Neumorno je proždrljiv, pojest će sve što se nađe i to postaje velik problem. Provaljuje u vrećice s hranom, gura nos u šalice s mlijekom ili zdjelice s cornflakesom, ma nema toga što za njega nije hrana.

A pokušajte ga samo odvojiti od hrane! Očajnički će mijaukati, šetati za vama, doslovce plakati kao da nikada nije ništa u životu pojeo. Pas, kažem vam. Nekad mi se čini da druge mačke osjećaju blago susramlje prema njemu. One lijepo večeraju, povuku se u svoje odaje, krenu s čišćenjem i spavanjem, a Aleisteir samo traži još. Gledaju ga kao da misle, dobro, stari, koji ti je vrag. Strašan je to osjećaj, misliš kao da jadnom mačku nisi dao dovoljno, a s druge strane gledaš ga kako se deblja iz dana u dan.

Podsjetilo me to na avanturu jednog mog dobrog prijatelja koji je imao dvije mačke, majku i kći. Potonja je bila strahovito debela, ali i vrlo simpatično podmukla. Kada bi netko od njih dvoje uskočio u kuhinju, a najviše je voljela kada to učini njegova supruga teška 40 kila s krevetom, zaskočila bi je s kuhinjskih elemenata tako da je gotovo sruši na pod.

Dakle, dijeta!

No, to je, u društvu više mačaka, gotovo nemoguće. Spomenuta debela mačka mog prijatelja stavljena je na striktnu i zdravu dijetu, no njezina je mama mačka počela potajice ostavljati svoje porcije hrane za nju. Mačke su čudo.

I što, onda, učiniti? Radikalan bi izbor bio da ga zatvaramo u drugu prostoriju dok ostali jedu, ali za to naprosto nemamo srca. A ni ušiju. Tko god je čuo njegov „sirenski pjev” razumjet će da je naprosto jednostavnije dati mu zdjelicu hrane nego slušati arlaukanje zbog kojeg smo zahvalni dragim susjedima što još nisu pokrenuli proceduru da nas se izbaci iz stana.

Možda tjelovježba? Ma kakvi! Ne zanima to njega. Posljednji pokušaji u kojima smo htjeli natjerati ga da malo trči po stanu kako bi izgubio koji dekagram završili su tako da je plačnim glasom i pogledom „mama, nosi me”, završio u našem naručju, a ako bismo mi to odbili, vješto bi se popeo preko koljena na naša leđa. Pa ti nosi...

Shakti, jedina ženka među njima, elegantna je dama kao i uvijek. Čupko je mišićav i jak, ali proporcionalan. Mali Ritchie i dalje je žuto i bezobrazno te tupavo čudo, ali pazi na liniju, no ova crna zvijer kao da iz dana u dan želi zauzeti sve više prostora u našem stanu.

Dok razmišljamo kako bi stvarno trebalo osmisliti teretanu za mačke, i dok pišem ovu kolumnu, krajičkom oka gledam malenog (vraga malenog!) monstruma kako se penje na kuhinjski stol u nadi da tu ima nečega, ma makar kakve mrvice, iako je tek pojeo i to sasvim dovoljno.

- Aleisteru, dolje s tog stola – vičemo, a on nas pogleda svojim lijepim očima koje kao da govore: 'Gdje će vam duša, gladan sam”.

I što da mu čovjek napravi?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 08:38