Svakodnevni prolaznici pokraj jedne kuće u Reki pored Koprivnice već se dobro znaju s njezinim stanovnikom. U prostranom dvorištu, pokraj psa Roka, pravi “gazda” je pijetao Pepi, piše Podravski.
Star oko godinu dana, privukao nam je pažnju činjenicom kako se ne boji ljudi, već im prilazi te ih uz ogradu prati, baš poput nekog psa, pritom se veselo glasajući. Iako u dvorištu postoje i druge kokoši, ovaj pijetao živi odvojeno od njih, a spava na kauču u sklopu gospodarske zgrade, otkuda smo i primijetili da izlazi, lagano se približivši ogradi kako nas je spazio. Ovaj pijetao, ispričala nam je njegova gazdarica Marijanka Štiks, od početka svog život bio je poseban:
– Izlegao se iz jedinog jajeta u leglu, sve su ostalo bili mućci. Isprva sam ga se mislila riješiti, ali kći je odmah briznula u plač i rekla da ćemo ga hraniti. Ne držim ga s drugim kokicama jer se voli svađati i zna biti agresivan, ali zato ima cijelo dvorište koje dijeli sa psom Rokom i nekoliko mačaka – govori nam Marijanka, koja tvrdi kako se s Rokom uglavnom dobro slaže, osim kada ih ide hraniti.
– Voli dirati u njegovu zdjelicu, što se Roku ne sviđa pa se znaju i posvađati, ali ne jede on bilo što. Najviše voli štrukle i komade mesa – pojašnjava Marijanka.
Prošetali smo i sami uz ogradu i uz mali zaigrani poziv Pepi nas je spremno pratio, i to ukorak. Iako prijateljski nastrojen prema ljudima, ipak smo primijetili da ne podnosi buku. Kako se na ulici netko provezao motorom, vidjeli smo i uznemirenog Pepija, ali koji nije ustuknuo, već je krenuo prema naprijed, vjerojatno otjerati onoga tko mu na cesti remeti mir.
– Ponekad, kad mi dođu gosti, on mi zna sjesti u krilo i onda gleda i prati ostale kako sjede. Kao odrasli čovjek. Da vidite kako bi vas pratio da idete prema kuhinji. A ima i nekih koji hoće doći k meni, ali ne mogu unutra zbog njega. Tako je jedna žena krenula u dvorište, a on pred nju da ne može proći. Čuješ je da viče: “Marijanka, gdje ste, ne pusti me Pepi unutra”. Na neke je znao krenuti kao da će ih napasti, evo mali preko puta krenuo s biciklom, pa ga je bacio na cestu i viče i plače da ga napada pijetao – kroz smijeh nam pripovijeda Marijanka za svog ljubimca – pravog čuvara kuće.
Marijanka, kako nam priča, inače živi sama, nakon smrti muža, dok su djeca u Australiji i zbog trenutne je situacije ne mogu posjetiti. No, kako kaže, društva joj, pokraj poslova oko kuće i životinja ne nedostaje, a uz čak dva čuvara koji spremno dijele tu dužnost nema straha ni za sigurnost.