Passer domesticus doslovno prevedeno s latinskog znači vrabac domaći. U Hrvatskoj terminologiji ova je ptica dugo vremena bila poznata kao vrabac pokućar, a sada zvan jednostavno vrabac. Suviše mu je davati ikakve epitete kad je svima tako dobro poznat i sveprisutan da je postao norma. Mnogi ljudi ne znaju da je vrabac točno određena vrsta i ne bi znali kako točno izgleda. Ne znaju niti da u Hrvatskoj žive tri vrste vrapca, a da cijela porodica broji 43 vrste, piše BIOM.
Često čujemo da ljudi izraz „vrabac“ pogrdno upotrebljavaju za sve male smeđe ptice koje vide oko sebe. Ali kad nekome spomenemo vrapca razumjet će nas ljudi u cijeloj Europi, Aziji, Amerikama, Africi i Australiji. Ta mala smeđa ptica, smatrana zavičajnom (autohtonom) vrstom u Europi, Sredozemlju i dijelu Azije, naselila je sva područja koja su naselili i ljudi. Vrabac je vrsta odlično prilagođena na suživot s ljudima. Osim što redovito naseljava duplje, rupe, pukotine i slične otvore na stambenim objektima i njihovoj neposrednoj okolini, vrabac ponekad živi i u zatvorenim prostorima kao što su tvornice, skladišta i zoološki vrtovi.
Vrabac je opažen kako se hrani na osamdesetom katu jedne od najviših zgrada u svijetu – Empire State Building i kako se gnijezdi u rudniku ugljena 640 metara ispod razine tla. Iako danas možda nemamo neko osobito mišljenje o vrapcu jer ga možda ni ne primjećujemo tako često ili smo prestali obraćati pažnju, kroz našu dugu zajedničku povijest stjecao je razne reputacije, od uspomene na dom do štetočine.
Vrabac je bio ograničen na Europu i Aziju do pred samo 200-ak godina. U ostale dijelove svijeta vrabac je pratio Europljane u njihovim naseljavanjima drugih kontinenata. Ponekad su vrapci zalutali na brodove i iskrcali se na drugoj strani svijeta, a češće ih je na put poveo upravo čovjek. Širenje vrapca poklapa se s viktorijanskom ekspanzijom Britanskog carstva u čije su vrijeme ljudi vrapca smatrali “vrtnim ljubimcem” i naselili ga u nova područja kako bi stvorili ugođaj doma.
Vrabac je 1850-ih uveden u SAD otkuda se do ranih 1900-ih proširio do Kanade i Meksika. 1860-ih ušao je u Australiju, kasnih 1800-ih u Južnu Ameriku, a 1950-ih u Keniju. Vrabac je nastavio i kolonizaciju na sjever Euroazije gdje je 1990-ih naselio Island i sjever Japana. Gdje god da je stigao, vrabac se uspješno prilagodio budući ljudska naselja i njihova okolica predstavljaju prirodno stanište ove vrste. Zahvaljujući tome danas je vrabac (Passer domesticus) ujedno i najrasprostranjenija ptičja vrsta na svijetu. Preživio je i pokušaje istrebljenja u nekim dijelovima svijeta.
Na području današnje Njemačke progon vrabaca trajao je 300 godina. Krajem 18. stoljeća broj vrabaca u središnjoj Europi se povećao, osobito u područjima gdje su se uzgajale žitarice. Tadašnja mjera smanjenja broja vrabaca podrazumijevala je davanje poreza u obliku – vrabaca. Svaki stanovnik trebao je dostaviti određeni broj glava vrabaca vladajućima. Točni podaci o broju vrabaca iz tog doba ne postoje, niti ne znamo koliku su zapravo štetu činili usjevima. Odluka da su vrapci nepoželjne ptice donesena je na temelju subjektivnih procjena, a vlada Njemačke podržavala je njihovo ubijanje sve do 1960-ih.
U SAD je vrabac unošen kao rješenje za smanjenje broja gusjenica, moljaca i drugih štetnih kukaca. Početna ideja ubrzo se pokazala kao potpuni promašaj jer vrabac osim kukaca jede i žitarice za koje se očekivalo kako će ih zaštititi, a potiskivao je i zavičajne vrste drugih manjih ptičjih vrsta. Stoga ga se krajem 19. stoljeća proglasilo štetočinom. Slika o vrapcu potpuno je promijenjena u samo nekoliko desetljeća. Iako je istrebljenje vrapca imalo i podršku nekolicine znanstvenika, u tome nisu uspjeli i vrabac i danas živi na području cijele Sjeverne Amerike.
1958. u Kini je Mao Zedong (Mao Ce – tung) pokrenuo kampanju za eradikaciju četiri štetočine među kojima su bili i vrapci jer jedu žitarice. Taj je progon vrabaca bio “uspješan” i broj je vrabaca bio značajno smanjen, no ono što je uslijedilo bilo je puno gore. Kina je bila preplavljena skakavcima i drugim kukcima koji su devastirali usjeve žitarica. Iako vrapci većinom jedu žitarice i sjemenke, jedu i kukce i druge beskralješnjake, a svoje mladunce hrane isključivo životinjskom hranom i u vrijeme gniježđenja pojedu značajnu količinu kukaca.
Ljudi nisu oduvijek bili svjesni da vrabac ovisi isključivo o nama. Da nema ljudi, ne bi bilo ni vrapca kojeg znamo danas. Odnos vrapca i čovjeka u ekologiji se naziva komenzalizam. Vrsta je to simbioze u kojoj jedna vrsta profitira dok druga nema niti koristi niti štete (pojam štete u ekološkom smislu – nepovoljni uvjeti za rast i razvoj). Suživot čovjeka i vrapca seže daleko u prošlost i moglo bi se reći da je vrabac koevoluirao s ljudima. I dok se u svijetu ponekad naziva i “europskim vrapcem” ili “engleskim vrapcem” ova vrsta zapravo ne potječe iz Europe.
Linija roda Passer vuče korijene iz Afrike, a prvi fosili “vrapca pokućara” pronađeni su u 100.000 godina starom sedimentu u Izraelu. Vrsta kojoj su pripadale pronađene kosti nazvana je Passer predomesticus ili “vrabac pred domaći” za kojeg se smatra da je već tad bio povezan s ljudima čiji su ostaci pronađeni u istoj špilji. Idući tragovi vrabaca dolaze iz fosila starih 10.000 do 20.000 godina s područja Bliskog istoka, koji su se morfološki razlikovali od “pred domaćeg” vrapca. Sekvenciranje genoma vrabaca diljem Euroazije pokazalo je da se današnji urbani vrabac odvojio od divljih populacija pred nekih 11 000 godina – u vrijeme kada je razvijena poljoprivreda. S područja Plodnog polumjeseca (Mezopotamije) vrabac se širio zajedno s poljoprivredom i naselio većinu Euroazije i sjever Afrike. Jednom kad je počeo živjeti blizu ljudi vrabac je evoluirao veličinom, bojom, oblikom i ponašanjem. Upravo je taj niz prilagodbi na različite uvjete bio ključan za njegov uspjeh.
Nekoliko nedavnih istraživanja potvrđuje ovu teoriju i dokazuje da današnji vrabac potječe od jedne linije koja je počela živjeti s ljudima pred mnogo godina. Domaći je vrabac uspoređen s divljim populacijama vrabaca roda Bactrianus, reliktne linije migratornih vrabaca s područja srednjoazijskih stepa. Analizom njihovih genoma pronađena su dva gena kod domaćeg vrapca koja su im omogućila jedenje i probavljanje žitarica, a koje divlji vrapci nemaju. Jedan gen regulira razvoj lubanje i kljuna što modernom vrapcu daje veći kljun i širu lubanju kako bi mogao rastvoriti veliko uzgojeno sjeme. Divlje vrste vrabaca prilagođene stepama i jedenju manjih sjemenki trava imaju manju i drugačije građenu lubanju. Drugi otkriveni gen kodira enzim amilazu za razgradnju složenih ugljikohidrata koji se nalaze u pšenici, kukuruzu i krumpiru. Isti enzim imaju i ljudi i psi što im je također omogućilo adaptaciju na jedenje hrane bogate škrobom.
Ova otkrića daju nam svjež pogled na “dosadnu” i “običnu” malu pticu čija joj je sklonost jedenju brašnaste hrane omogućila da zavlada svijetom. Danas vrapci ne jedu samo žitarice već je navikao na istu hranu koju i mi jedemo, tjesteninu, kruh i druge ostatke. Nove vrste hrane na koju je nailazio u novim prostorima ojačale su mu imunosni sustav i obogatile probavnu mikrofloru.
Uz ljude vrabac je postao ono što je danas, uz nas je evoluirao, uz nas se proširio i prilagodio na uvjete koje smo mu stvorili. Ljudi su kreirali sigurno stanište i hranu za koje je vrabac rado zamijenio nepredvidljive stepe. I od tad nas prati kamo god krenuli. O vrapcu možemo misliti što hoćemo no danas o njemu znamo puno više o nego što smo to znali kroz dugu zajedničku povijest. Od vrapca i našeg odnosa prema njemu možemo naučiti još mnogo toga. Ne trebamo govoriti jesu li koristan ili štetan, ima li ga previše ili premalo, ali sigurno je da vrabac bez nas ne može. Iako nas povijest suživota s vrapcem navodi na zaključak kako je nepobjediv, upravo bi moderna civilizacija mogla dovesti do njegovog nestanka. Intenzivna poljoprivreda i suvremen način gradnje uzrokuju značajno smanjenje populacije vrabaca u nekim područjima. Već sada možemo proći dijelovima velikih gradova gdje nećemo naići niti na jednog vrapca.
Vrabac je vrsta koja nas svojom prisutnošću podsjeća na čovjekovu pripadnost prirodi i najbolji je primjer kako se živi svijet prilagođava promjenama koje stvara čovjek.