Mačke diljem naše metropole, ali i cijele zemlje, imaju različite živote.
Neke čitav svoj vijek provedu same u toplom stanu na 12. katu nekog zagrebačkog nebodera. Iščekuju svog Otvarača konzervi, pa mu u krilu mirno predu kad se vrati s posla.
Neke pritom imaju društvo, jer je Otvarač konzervi udomio još kakvog prijatelja, pa veselo razbijaju po kuhinji dok nema nikoga.
Neke, na žalost, žive same na hladnoći. Dobri ljudi na hranilišta dolaze s vrećicama i konzervama, malo ih pomaze, ali nakon toga su prepuštene same sebi. Tek pokoja kartonska kutija pruža utočište. Zaklon od vjetra koji šiba po obrazima i ledu koji ulazi u kosti, hrane se ostacima, prekapaju po smeću i plaho gledaju svakog tko im se približi, u nadi da je prijatelj, a ne netko tko će ih ozlijediti.
A postoji i još jedna kategorija.
Upravo o njoj želim govoriti ovog mjeseca, potpuno svjestan činjenice da se mnogim mačjim „dušobrižnicima“ neće svidjeti.
Naših četvero mačjih prijatelja oduvijek je potpuno slobodno. Lokacija u prizemlju zgrade u mirnom dijelu grada, gotovo na rubu Trešnjevke, omogućila im je „luksuz“ da svakog dana mogu izlaziti i ulaziti u stan kako im se prohtije. Do te mjere da pijesak uopće ne koristimo, štoviše, svake noći bude nas u sitne sate jer se nekom „ide“. I na to smo navikli. Kada dođe vrijeme večere, dovoljno je kroz prozor zazvati njihova imena, a oni se, uzdignuta repa, vrate svojoj kući i nakon obilnog obroka smjeste na naš kauč, a mi se trudimo naći poziciju u kojoj bismo mogli gledati TV da ne smetamo njihovim visostima.
Da, neki će reći da to nije sigurno, da bi ih mogao pregaziti automobil. Sigurni smo da se to neće dogoditi. Gledamo ih kako se veru po krovovima kuća, kako love guštere, miševe i ptice, kako žive svoj mačji život i znamo da su inteligentne, pametne, sposobne i snalažljive životinje. U mnogim stvarima pametnije i od nas. Tako nam je Shakti jednom donijela polumrtvu životinju, a guglanjem otkrismo da to uopće nije poklon već način da nam kaže kako smo beskorisni lovci koji ne znaju donijeti hranu na stol.
Izbjegavaju promet kojeg u našem dijelu naselja gotovo da i nema, drže se svojih utabanih staza i paze jedni na druge.
Naš Čupko, miljenik moje drage, poseban je primjer. On će male mačiće povesti u lov, rado će se popeti na stablo kada vidi da su oni tamo zapeli, a zna ih i ispljuskati kada primijeti da se pogrešno ponašaju. Drugim riječima, kao i Shakti (Kraljica Majka iz prethodnih epizoda), odgaja ih. Priprema ih za život u surovoj divljini našeg dvorišta kojim vladaju mravi, pauci, mini-gušteri i trava koja nekad dosegne i pet, šest centimetara.
Čupko se ovog mjeseca izgubio.
Nije ga bilo sedam dana. Plakali smo, tražili ga posvuda, lijepili plakate i gledali sve moguće Facebook grupe. Primijetili smo kako neki objavljuju fotografije mrtvih mačaka na takvim grupama, a koliko god to nekima bilo morbidno, shvatili smo zašto – barem se sazna gdje je i kako skončala životinja koja ti je član obitelji.
Čupko, Čupko, Čupko – odzvanjalo je kvartom. Bez uspjeha. Počeli smo gubiti nadu, no nije nam bilo jasno. Kako bi tako pametan mačak mogao samo nestati!?
On se slavodobitno vratio! Jest, bio je iscrpljen i umoran, a veterinar je rekao da je i dehidriran, oči su mu bile upaljene, no vratio se svojoj obitelji. Istoj onoj koju je prvi upozorio na potres, probudivši nas samo nekoliko trenutaka ranije, istim onim mačićima koje je odgajao. Njegov pogled govorio nam je da je bio u avanturi života, kakvu mačka s 12. kata nebodera nikada neće doživjeti.
Dobro je, prima antibiotike i kapi za oči, a činjenica da su potpisniku ovih redaka ruke pune rana zbog držanja svjedoči o njegovoj borbenosti i želji da nastavi sa svojim dosadašnjim životom. Na žalost, to mi još nećemo dopustiti, u svojevrsnom je kućnom pritvoru dok se ne oporavi.
Istina, Čupko je ovog puta malo previše zabrazdio. No, tko od nas nije? Tko se nije jednom vratio s tuluma krvavih očiju i s grižnjom savjesti? I čini mi se da je svjestan kako je ovog puta pretjerao. Dok završavam kolumnu, kao da zna, prede mi oko nogu i siguran sam da je naučio svoju lekciju. A meni, kao i veterinaru koji ga je pregledao, u mislima samo jedno – Čupko, stari partijaneru.
P.S. Kućni seizmografi Čupko, Shakti, Ritchie i Aleister i dalje ne reagiraju, znači nema većih podrhtavanja.
P.S. 2 – Shakti je uvijek zabrinuta kada se nekoj od njezine djece nešto loše događa, sada je bila potpuno mirna pa smo znali da će sve biti OK.
P.S. 3 – Vrećice koje svi inače obožavaju sad su postale fuj, nitko ne zna zašto, valja razgovarati s proizvođačem.