Prema najnovijim istraživanjima, norveški vuk koji je živio na skandinavskom području zapravo je izumro još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a da vukovi koji sada haraju tamošnjim šumama su zapravo finski vukovi, piše Green.hr.
Najveća je genetska studija vukova na svijetu vrlo detaljno analizirala genetski sastav norveško-švedske populacije vukova, a ona je ujedno i završni dio izvješća o vuku u Norveškoj koje je norveški parlament naručio 2016. godine “Izvorni norveško-švedski vukovi vjerojatno nisu dijelili svoju genetiku s vukovima u Norveškoj i Švedskoj danas”, rekao je u priopćenju za strane medije prvi autor izvješća Hans Stenøien, ravnatelj Sveučilišnog muzeja Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije. Naime, neki izvorno norveško-švedski vukovi pronađeni su u zoološkim vrtovima, ali vukovi koji lutaju po divljini nisu s njima blisko povezani, kaže.
Vjeruje se da je norveški vuk živio u Norveškoj i Švedskoj oko 12.000 godina, a tu su stigli kada su se ledenjaci povukli na kraju posljednjeg ledenog doba. Međutim, čovječanstvo se prema vukovima povijesno nije nikada ponašalo ljubazno. Agresivno su lovljeni i izgubili su stanište zbog razvoja poljoprivrednog i drugog zemljišta. Populacija norveških vukova tako je nestala oko 1970. godine.
Otprilike deset godina kasnije, vukovi su se ponovno pojavili na tom području. Danas u pograničnom području između Norveške i Švedske živi više od 400 vukova. Istraživači nisu sigurni odakle dolazi ova populacija. Svojedobno se govorilo da su to vukovi iz zooloških vrtova koji su pušteni u divljinu, no, novo istraživanje ispitalo je genetski sastav 1300 vukova i otkrilo da te novonastale životinje najvjerojatnije potječu od vukova koji su migrirali iz Finske.
Zanimljivo je da su novi vukovi u Norveškoj i Švedskoj koji vjerojatno potječu od finskih vukova genetski različiti od vukova koji sada žive u Finskoj. To, međutim, ne znači da su norveško-švedski vukovi posebna populacija. “Nismo pronašli nikakve naznake posebnih ili jedinstvenih genetskih prilagodbi kod norveško-švedskih vukova”, kaže Stenøien. Vjerojatnije je da su genetske razlike rezultat inbreedinga i male veličine dviju populacija vukova. Budući da vukovi potječu od tako malog broja životinja, genetski se defekti mogu lakše prenositi između generacija.
“Ovaj nedostatak varijacija čini vukove ranjivim na razne bolesti i nasljedna stanja”, kaže Stenøien. A to znači da bi vuk ponovno mogao nestati u Norveškoj, no, ovaj put zbog parenja u srodstvu umjesto lova i gubitka staništa. Stenøien u izjavama za medije nije želio raspravljati o tome kako bi rezultati studije trebali utjecati na upravljanje vukovima u Norveškoj i Švedskoj. “Nije naš zadatak komentirati ništa osim činjenica iz ove studije”, kaže.
Neki znanstvenici sugeriraju da bi vukovi iz zooloških vrtova mogli pomoći svojim divljim kolegama jačanjem genskog fonda. To bi moglo smanjiti inbreeding i ponovno uvesti neki izvorni genetski materijal trenutnoj populaciji. Stenøien priznaje da je unošenje gena vukova iz zoološkog vrta vjerojatno moguće, ali je svakako skupo, teško i iziskuje puno posla.