Psi nas često iznenade i oduševe svojom divljačkom upornošću i neopisivom željom da žive, bez obzira na sve. Jedan takav pas trenutno se, ali samo ako mu date keks, odaziva na ime Robert. Može odmilja i Robika, ali za to treba dati dva keksa, jer mu to nije najdraže. On je maleni štićenik jedne od onih udruga koje jedva krpaju kraj s krajem, ali nas koji pratimo njihov rad uvijek iznenađuju i oduševljavaju svojom divljačkom upornošću da rade i neopisivom željom da se bore za napuštene životinje, bez obzira na sve. Oni su udruga Rocco iz Vinkovaca, imaju brojne teške slučajeve, ne znamo uopće kako rade to što rade... I kao da im nije dosta dugova u veterinara, u roku dvije minute odlučile su: pokrpat ćemo se, ukrcaj Robija u auto. Njegove oči bile su velike i zahvalne, njegovo malo tijelo se u automobilu opustilo i zaspalo.
No, odvrtimo film unatrag, na sredinu studenog. Dvije volonterke udruge voze jednog psa u njegov zauvijek dom. Razgovaraju o sto stvari, no u sekundi ušute. Vidjele su kako se nešto kreće u šumi. Maleno. Zaustavljaju auto i gledaju, ali tog bića više nema. Sigurne su da je pas i ne mogu samo tako nastaviti svoje putovanje.
- Stale smo, on je bježao, nije prilazio, pa smo na užasno prometnoj cesti, uz kanal, brzo sišle i ušle u šumu, dok su nam kamioni i auti bijesno trubili. Mi smo malo psovale i pokazivale da nismo krive, pa pobogu, pas je u šumi. I prišle mi Robertu. Zvale sve za smještaj, nitko mjesta nema. Shvatile smo da će umrijeti ako ga ostavimo i da njegov životni račun direktno ide na našu dušu. Ubacile smo ga u auto, zakasnile malo na predaju drugog psa i onda se vozale po Vinkovcima i smišljale gdje s njim - sjećaju se volonterke.
Ime Robert su mu one dale, jer naravno da nije imao čip niti znaju kog koga je proveo tri godine svog života. No, imao je plavu uzicu oko vrata, po kojoj znaju da je bio nečiji. Ono zbog čega su ga odmah pokupile bio je ogroman tumor na njegovom vratu. Vjerojatno ga je njegov dotadašnji vlasnik, kad se vrat njegova psa izobličio, izbacio u šumi. No, Robert je imao sreće. Zasad. Operiran je, probudio se, pojeo i popio vode, pa zaspao opet. Pa opet jeo, pa opet zaspao.
- Nije mu lako nakon tako velike i složene operacije, a mi s knedlom u grlu iščekujemo nalaz uzorka tvorbe za koju se prilikom odstranjivanja posumnjalo na maligni galopirajući proces. Nadamo se dobrom, no kako god bilo, ovaj dečkić će imati lijep ostatak života, bez plave uzice oko vrata, lanca i patnje... Ne znamo koliko će dugo biti s nama, no dok bude, bit će mu dobro - kažu volonterke.
Nisu to rekle, ali mi ćemo dodati: pošto im je voda do grla, svaka im je pomoć dobrodošla. Hrana, novac za veterinara, volonteri. Ako im ikako možete pomoći javite im se na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na Facebook.