Njih četvero su kao i svi drugi psi. Vole hranu, trčanje, ljude, smrdljive gomilice na livadama u koje je krasno umočiti barem šapu. Što im je još zajedničkog? Štićenici su azila Pobjede iz Nemetin, nedaleko od Osijeka, u kojem sanjaju o svojem domu. Nikako im nije jasno zbog čega nitko ne bira baš njih - četiri para pikulastih očiju ne bi imala nijedan razlog, da ih sad pitate, zbog čega ih netko ne bi udomio.
No, mi ćemo vam reći. Oni su psi s invaliditetom - Ksenija, Timoty, Ben Bronson i Mala imaju svoja kolica i točkiće. Zbog toga im baš nitko ne želi pružiti dom, što je vraški nepošteno. Oni sa svojim kolicima žive najbolje moguće živote i, da mogu pričati, zbunjeno bi vam rekli da su oni sasvim obični psi, ni po čemu posebni.
Da ih možemo pitati zbog čega su u kategoriji "specoši", kako u tom azilu nazivaju svoje pse s posebnim potrebama, Ksenija zvana Ksemba sigurno bi rekla kako je ona specoš jer voli pokazati zube, Timoty bi nagađao da je to zbog šarene čarape u koju je obučena njegova stražnja noga Ben Bronson bi se pitao je li to zbog njegovih očiju, koje na slikama izgledaju poluzatvoreno, pa bi možda pokvario neku obiteljsku fotku? Mala bi, nakon dugo promišljanja, možda priznala kako je toliko očajnički zaljubljena u ljude da je to možda mana.
No, zapravo, nijedno od njih četverno nema baš niti jednu manu.
Ksemba je ta koja s kolicima divlja po azilu bez pardona. S obzirom na oduzete stražnje noge i polomljenu prednju, koja je dugo zarastala, veterinari su rekli da je najbolje da se eutanazira. No, tko bi biće toliko puno života poslao u smrt? Kad su je vadili iz kanala u kojem je završila nakon što ju je udario auto, bila je sva u bolovima, no spasiteljima je pokazala zube i poručila im da se nose od nje, jer ona svoj problem može hendlati sama. Morali su je pokriti po glavi i tako unijeti u auto. Ljubak karakter je ostao i danas. Ne može sama ići na wc, pa joj tu treba pomoći, što dovodi do bolesnih bubrega. No, pokoji zdravstveni problem ne može je zaustaviti da živi punim plućima. I da jede punim želudcem. Ona ima misiju: spasiti azil od svih vanjskih neprijatelja i prilično smo sigurni da misli da je opaka čuvarica te da nema nje, sve bi se to raspalo.
Ben Bronson se odlučio za karijeru suprotnu od Ksembine. S obzirom na čuvara njenog kalibra, jasno je da takav još jedan nije potreban, pa je on odlučio specijalizirati se za ulogu dobrice. U Azilu ga zovu terapijskim psom, jer je on taj koji s privremenog smještaja i dalje svaki dan dolazi u Nemetin. Stiže kako bi provodio vrijeme sa psima koji su tek došli i jako su prestrašeni, kako bi se opustili. Ima u njemu nešto zen, tako da mu to i uspijeva. Ni on ne kontrolira odlaske na wc, i zna imati problema s ranama od previše ležanja. No, sve su to samo nebitni detalji: da ga vidite jako jurca na tim kolicima, dok mu je pozadina umotana u pelene, morate se nasmijati njegovom stavu: prihvati sve što se događa i napravi najbolje od toga što možeš. I budi ludo, vraški sretan svaki dan.
Timoty je troja kolica strgao do sad, jer se ne može naviknuti na to da su kotači malo širi od njegova tijela, pa zapinje s njima naokolo. Jedna noga mu je amputirana, a na drugoj nosi čarapu. Pritom mu sve pašu - već je poznato da svi koji rade u Azilu moraju svoju rasparenu čarapu donijeti Timotyu, koji ih onda, milostivo poput pravog božanstva, prima i stavlja u upotrebu. On je najmlađi od specoša, ima svega godinu i pol dana. Trenutno je zauzet pubertetskim mušicama, a hormoni ga preplavljuju baš kao i njegove vršnjake s funkcionalne četiri noge. On sam normalno ide na wc, a specijalnost mu je hod bez kolica. Pogine se na prednje noge i polako hoda.
Mala je možda samo privremeno u specoškoj kategoriji. Ona je, naime, povrijedila živac skačući s kauča. Otkako su u azilu počeli s njom ozbiljno raditi, već se oslanja na nogu. Dakle, ako bi pronašla dom u kojem bi netko svaki dan radio s njenim nožicama, vjerojatno bi prohodala. Ona je mala petarda, jedva je loviš okom kad juri. Kad smo sve specoše pozvali k sebi, troje je pojurilo prema nama, samo je ona otišla u posve drugom smjeru. Kad smo otišli vratiti ovih troje u azil, ona je ostala mirno kopati svoju rupu. Deset minuta nakon, i dalje je kopala rupu. Sjedili smo kraj nje još pola sata... Ma znate već, nije se makla od kopanja te iste rupe. Male su šape, ima tu posla. Bilo joj je važno samo da su ljudi uz nju i to je to. Okej, i zemlja za kopanje. Dobro, može i hrana, keks, krevet i znate već, pseće radosti.
Njih četvero rado prima posjete i medicinsku hranu. Dobro, Ksemba nije fan posjetitelja, jer je ona opaka čuvarica kojoj treba sto godina da se zaljubi, pa za nju u obzir dolaze samo jako uporni ljudi. No, čak i ona prima klopu, posebno one fine medicinske konzerve. Nije da žicaju, ali ako netko ima viška, pa pošalje u Nemetin, bili bi još sretniji.