Zavijanje, lajanje, mijaukanje, kopanje po vratima ili obavljanje nužde u kući. Ako ste primjetili da se vaš kućni ljubimac, preciznije mačka ili pas u posljednje vrijeme sve češće ovako ponašaju, možda pate od separacijske anksioznosti, a razlog bi mogla biti - pandemija.
Riječ je o poremećaju koji uzrokuje strah vašeg ljubimca da mu se nećete vratiti kad ste primjerice otišli na posao, a njega ili nju ostavili kod kuće. A jedan od razloga zašto se to događa baš sada stalne su promjene ritma vašeg boravka kod kuće zbog koronavirusa. Malo ste u lockdownu, malo niste. Malo radite od kuće, malo ne. Sad ste u izolaciji, pa vas odjednom nema.
- Smatramo da je veći broj pasa i od prije anksiozan. Riječ je o životinjama koje su i inače emocionalno vrlo oslonjene na svoje ljudske vlasnike. Psi, koji bi voljeli da smo mi uvijek s njima doma, naročito ako su udomljeni u vrijeme pandemije, nisu odvajanje iskusili u ranoj dobi, objašnjava separacijsku anksioznost savjetnica za ponašanje životinja Irena Petak.
Najviše se priča o psima i njihovim psihičkim problemima, ali ne zato jer su emotivniji od drugih životinja, dapače. Psi su prve domestificirane životinje te je o njima više toga znanstveno utvrđeno. Mačke, papige, kunići i konji također su mogli iskusiti da se za vrijeme pandemije povećala količina pažnje koju smo im posvetili.
Temelji za separacijsku anksioznost stvaraju se već u štenećoj dobi, ako nisu, kao što bi trebali, učeni da izlazak vlasnika kroz vrata ne znači da se on nikada neće vratiti.
Ponašanja koja tada pokazuje pas su lajanje, zavijanje, kopanje pred ili po vratima ili obavljanje nužde u kući. Izgrebana vrata ili uništeni tepih mogu nagnati vlasnika da se naljuti na psa i pokuša ga kazniti, što je najgori mogući način nošenja s problemom.
- Tada pas zaključi: 'Moj vlasnik ne samo da se neće vratiti doma, nego ako se vrati onda je još ljut na mene', opisuje Petak. Psi ne mogu povezati svoje ponašanje od prije 8 ili 9 sati, koliko je zbog posla izbivao vlasnik, pa ne mogu shvatiti da su bilo za što krivi. Takvi psi su očajni i nesretni.
Problem se rješava tako da se psa učini emocionalno sigurnim, da je dobar i da će se vlasnik vratiti. Vlasnici mogu zamoliti nekoga da obiđe psa. Može mu se ponuditi distrakcija u obliku igračaka, pri čemu se mora paziti da ih pas ne može usitniti i progutati komade. U obiteljima s više članova, koji u različitim smjenama rade i idu u škole, problem će se riješiti organizacijom obitelji.
- Najvažnije je ne očajavati, ne misliti da problem nije rješiv, nego dati vremena i sebi i psu, i pomalo, uz metode za koje se zna da dugoročno daju rezultate, rješavati problem, savjetuje Petak.
Ovaj problem javlja se i kod mačaka koje su stalno u zatvorenim prostorima. One koje izlaze imaju društveni život i izvan ljudskog doma, a one koje ne izlaze jako su vezane za svoje vlasnike jer imaju samo njih. Kao i psi, svoju žalost mačke će vokalizirati, pa će neuobičajeno mijaukati. Također mogu obavljati nuždu van predviđenog mačjeg zahoda. Manje toga mogu uništiti samo jer su manje od pasa, no to ne znači da su manje nesretne. Način rješavanja je isti. Kažnjavanje ne dolazi u obzir. Macama se trebaju dati zabavni sadržaji i dati mogućnost da se prilagode na novo stanje.
Važno je znati da se zbog pandemije nije povećao broj pasa koji pati od separacijske anksioznosti ali je pojačao simptome kod onih pasa koji je osjećaju. Uz to, mnogi su vlasnici baš u pandemiji odlučili svoje kućanstvo obogatiti za jednog dlakavog ili pernatog člana.
- Problem nije u većem broju anksioznih pasa nego u vlasnicima koji se ne znaju s time nositi. Nadam se da se kod nas neće ponoviti ono što se provlači kroz inozemne medije, a to je da se sve više pasa vraća u skloništa. Ne samo da se vraćaju oni iz skloništa, nego dolaze i psi koje su ljudi kupili. Dok je sam početak pandemije označio veliki broj udomljavanja, moramo realno sagledati da bi ovo vrijeme kada se ljudi vraćaju na posao, moglo dovesti do toga da nam skloništa postanu pretrpana. Ono što me žalosti je da dobra namjera ljudi da udome nije bila praćena edukacijom, kaže savjetnica.
Druga greška koju ljudi rade kada nastoje pomoći je zatvaranje životinje u boks. Ako životinja na to nije naučena, a zbog odlaska vlasnika sklona je destruktivnom ponašanju, pokušava pomoći i ozlijedi se. - Prije je bila samo očajna, a sada je očajna i ozlijeđena, upozorava Petak.
Rješenje nije ni trening, jer, separacijska anksioznost je, prije svega, emocionalni problem. Trening je škola, a time se ne može riješiti nikakav loš osjećaj. Jedino što ponekad pomaže je da se vlasnik i ljubimac upišu na trening koji se temelji na pozitivnom poticanju. Vlasnik osnažuje psa i potiče ga na poželjna ponašanja. S druge strane, ako se netko upiše na trening koji se temelji na korekcijama i kaznama, problem će se pogoršati.
Mogli bi zaključiti da je rješenje dovođenje nove životinje društva životinji. Iako postoje izuzeci, separacijska anksioznost kod pasa ne može se tako riješiti. Oni prije da će ponašanja poput uništavanja stvari jedan od drugoga naučiti. Kod mačaka više je upitno hoće li se slagati. Društvene su životinje, ali su po pitanju društva jako izbirljive. Generalna preporuka kod udomljavanja mačaka je uzimanje dvije iz istog legla, jer će se slagati. No, udomljavanje druge kao način rješavanja problema može samo voditi do još većih nevolja.
Mačkama i psima malo mogu pomoći feromonski pripravci. To su sintetski pripravci koji po sadržaju odgovaraju određenim feromonima. Kod pasa su to oni feromoni kakve luči mama kuja kada ima štence, a kod mačaka facijalni, prijateljski feromoni. Pripravci djeluju blago umirujuće i popravljaju raspoloženje. Oni su u biti miris prostora, ne stvaraju ovisnost, ne štete nikome, ne unose se u tijelo i smije ih dobiti bilo koja životinja, mala ili velika, bolesna ili zdrava.
- Korisno je savjetovati se s nekim stručnim i krenuti u rješavanje problema koji će se riješiti prije ili kasnije zavisno od drugih faktora. Koliko vlasnik ima vremena, mogućnosti, koliko je pas istraumatiziran, je li nečim dodatno opterećen ili samo separacijska anksioznost? Nije jedna stvar dovoljna jer je ovo psihologija pa treba druge stvari provjeriti. Zato je prvi savjet snimiti što pas radi, kaže Petak.
Mimo pandemije i separacijske anksioznosti, ljubimci se susreću s drugim problemima. Savjetnica za ponašanje kaže da zbog agresije najčešće ljudi odluče potražiti stručnu pomoć. U njenoj pozadini, kao i u pozadini ostalih problema u ponašanju, obično su emocionalni problemi. Pomoć češće traže vlasnici velikih pasa, jer njih ne mogu fizički kontrolirati.
- Oni koji imaju manje pse, često kažu, dignut ću psa u ruke, odnijet ga i neće biti problema. Istina je da neće na ulici biti problema, međutim, emocija koju taj pas nosi u sebi je i dalje jednaka kao i kod onog velikog koji nije htio hodati. Nailazimo na probleme da psi jednako osjećaju, jednako pate, ali se ne traži jednako pomoć za rješenje takvog problema, objašnjava.
Posebna vrsta neželjenih ponašanja su kompulzivna. Kod pasa se mogu manifestirati u obliku pretjeranog lajanja, vrtnje u krug, lovljenja repa ili grižnje šapica. Mačke jako mijauču, znaju se grickati, čupaju si dlaku na nekom mjestu, preintenzivno se ližu ili stružu svojim tijelom o neku površinu.
Kompulzivna ponašanja mogu biti rezultat lošeg načina držanja i mogu biti povezana s genetikom. Psi i mace koji su bili u lošem, skučenom prostoru, zadržavaju kompulzivna ponašanja koja su im u toj lošoj okolini bila utješna. Petak naglašava da se u slučaju kada, primjerice, pas konstantno lovi svoj rep, tome se ne smije pridavati pažnja jer se vlasnicima isprva može učiniti zabavnim. Savjetnici životinjama pomažu tako da im obogate okoliš i daju što više sadržaja, tako da ne ostane puno vremena za kompulzivno ponašanje.
- Podvukla bih i rekla da je najveći problem, koji nije apsolutno rješiv, nedostatak rane socijalizacije kod pasa do četiri mjeseca starosti. To svakoga od nas tko se bavi problemima u ponašanju strašno muči, jer može spriječiti većinu problema, ističe Petak. Bitno je da novopečeni vlasnici nađu informaciju kako se provodi rana socijalizacija. Ako se ona pravilno ne provede, dolazi do niza emocionalnih i problema u ponašanju.
S druge strane, psi ponekad skaču na ljude, što ne čine iz negativnih emocija, nego jer su veseli. No, vlasnici takva ponašanja smatraju neprimjerenima jer nisu prihvatljiva u ljudskom društvu.
Kako kaže Petak, postoji razlika između tri ključne vrste problema s kojima se susreću vlasnici i ljubimci. Prva su ponašanja poput pretjeranog lajanja ili agresije zbog kojih se češće traži pomoć. Drugi su više emocionalni problemi poput separacijske anksioznosti. Treći su rješivi problemi u domeni treninga poput nedolaska psa na poziv.
Iako strane veterinarske stranice često navode depresiju kao problem, savjetnica govori da s tim terminom treba biti oprezan. Sve ono što ljudi smatraju depresijom, nije isto kod životinja. Pojmovi kojima je ona opisana u psihologiji, i dalje ne postoje u znanstvenim istraživanjima o životinjama.
- Posebno obeshrabruje što nam je lista sve duža. Što se više radi istraživanja, što se više zna, što se više govori o emocijama ljubimaca, to se više može razgovarati i o njihovim problemima, dodaje.