RUBRIKA

Pet životinjskih pitanja: Bruna Brkić o neobičnoj vezi paketa voštanih svijeća i svojeg psa

Kad je na poslu, psi imaju svoju sobu, odmah pokraj njene ordinacije, u kojoj provode vrijeme

Bruna Brkić i njeni psi
 

 Privatni album

Bruna Brkić, spasiteljica kralješnica s Vrbika, vlasnica je labradora i stafforda i moja sugovornica.

Tko je tvoj kućni ljubimac?

Prava sam sretnica jer imam dva psa – labradora Brooksa od 14 i stafforda Bessa od 9 godina.

Kako ti se život promijenio otkad imaš ljubimca?

Praktički se ne mogu sjetiti života prije njih. Imam osjećaj da su oduvijek tu. Velika je privilegija u životu imati bića koja te bezuvjetno vole i pružaju ti toliko radosti. S druge strane to podrazumijeva odgovorno ponašanje i često stavljanje njihovih potreba ispred svojih. Propustila sam mnoga putovanja jer nije lako pronaći nekoga tko će adekvatno brinuti o dva velika psa. Istina je kada kažu „mali pas – mala briga, veliki pas – velika briga“. Shi-zua uvijek možeš dići u ruke i odnijeti ako ga boli ili je agresivan u kontaktu s drugima, a što ću ja ? Emotivno i financijski izazovan je i ovaj period kada su u godinama pa češće moraju kod veterinara i na terapije. Ipak, kada podvučem crtu, naučili su me stvari koje ne pišu ni u jednoj knjizi i ni za što na svijetu

Kako balansiraš između brige o ljubimcu i posla kojim se baviš?

Fizioterapeut sam i imam vlastitu ordinaciju „Kichmica“ na Vrbiku. Gospoda psi dobili su svoju sobicu u kojoj provode vrijeme dok smo na poslu. Sličan se sličnom veseli pa moram reći da 99 posto naših klijenata ili imaju ili obožavaju pse pa se ovi moji često prešetavaju i po samoj ordinaciji, da ne kažem sudjeluju u terapiji. Posebno dobro razumiju djecu s autizmom i ljude s invaliditetom. Svakome izmame osmijeh na lice, naročito Bess koji je karakterno dvorska luda. Ovo je po meni „win-win“ situacija; psi nisu usamljeni, ja se osjećam sigurnije jer su uz mene, a ljudima unose veselje u terapiju.

Koju bi anegdotu mogla podijeliti s nama?

Život s dva psa, od kojih je jedan stafford, sam je po sebi anegdota. Bess je uspio posvađati moje roditelje koji su zatvarali vrata od kuće da ne izađe u dvorište, a on je bježao kroz prozor. Međusobno su se optuživali dok nisu shvatili da ih je nadmudrio. Toliko je proždrljiv da je pojeo paket voštanih svijeća (imam sliku RTG-a s 4 fitilja u želucu, nisam saznala gdje su ostali), zatvoreni Kinder bueno i povratio samo omot (Kako?), balone (pa je izmet izlazio u bojama)... Brooks je gospodin i nema mana, Bog zna da ne bih preživjela da su obojica staffordi.

Kupiti ili udomiti?

I jedno i drugo. Ako tražite čistokrvnu pasminu iz određenih ozbiljnih razloga, kao što su alergije na dlaku, karakterne osobine i slično, kupnja u većem postotku osigurava da ćete dobiti to što želite i samim time imati ljepši suživot sa psom. Udomljavanje je divan i velikodušan čin s kojim se treba znati nositi. Pas često dođe istraumatiziran i potrebno je uložiti puno vremena, ljubavi, pa i novca za trenera, da se prevladaju traume te sebi i psu osigura što kvalitetniji život narednih 10-15 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. siječanj 2022 11:43