Stado se raštrkalo po nastambi: dvoje juri jedno za drugim oko velikog grmlja, dvoje leži i dokono žvače sijeno, mladunče sramežljivo proviruje iza njih... Promatramo sabljoroge orikse u zagrebačkom ZOO vrtu, kojih je sedam: jedan mužjak i šest ženki. Tako je i u prirodi – stada mogu imati do 40 pripadnika, ali to je uvijek mužjak i njegov harem.
Dijana Beneta, kuratorica za sisavce koja brine i o oriksima, pojašnjava nam kako trenutačno stado očekuje novog člana. Jedna pripadnica „harema”, naime, povećat će broj oriksa u nastambi. Budući da se trbuh majke nisko spustio, vjerojatno će vrlo brzo donijeti mladunče na svijet. Malo se osamila od ostatka stada, što pripadnice njezine vrste inače rade u takvim trenucima. Kad donese mlado na svijet, učinit će to u kutu nastambe koji je sama odabrala. Ljudi se neće približavati dok majka brine o malenom. Ključno je da u prva 24 sata stane na noge i popije kolostrum. Uz to je veoma važno da se mirisom i zvukom povežu majka i njezino mladunče.
- Maleni su smeđe boje, podsjećaju na teliće. U prvoj fazi životinji se nećemo približavati, da je ne uznemirimo, tako da ćemo spol otkriti tek kasnije. To nam je zapravo manje važno, bitno nam je da životinja dobro napreduje - pojašnjava Beneta.
Ova su stvorenja antilope, koje su, kao i brojne plijenske životinje, veoma plašljive. No razlika između oriksa i drugih jest u činjenici da su oni vrlo smireni. Zagrebački će oriksi prići ljudima, ali ne preblizu. Nisu ni najmanje agresivni i uvijek će se povući, osim u slučaju ženke koja brani svoje mlado.
- Ono što je kod njih posebno zanimljivo jest da imaju šuplje rogove. Nije rijetkost da puknu, ali novi ne rastu. Pucaju u sukobima ili ako negdje zapnu. Vjerojatno je odatle došla priča o jednorozima - dodaje Beneta.
Promatramo orikse kako se gnijezde i pomišljamo kako ne razbijaju glavu praktično ni o čemu, jer im je osigurana hrana i krov nad glavom, iako situacija u prirodi nije bajna. No bila je i gora.
- U prirodi su izumrli 2000. godine, odnosno tada je proglašeno da su izumrli. No, borba za vrstu je počela: od populacije koja je živjela u ZOO vrtovima i privatnim „kolekcijama” diljem svijeta uzgojene su životinje koje su puštene u divljinu. Danas ih najviše živi u rezervatu u Čadu, ali i u Senegalu, Maroku i Tunisu. Više nisu izumrli u prirodi, ali i dalje imaju status ugrožene vrste. Situacija je i dalje daleko od bajne, a naša pomoć im je nužna - priča nam Beneta i pojašnjava kako se od 2014. godine, kada je kupljen rezervat u Čadu veličine kao dvije Belgije, konstantno radi na tome da se populacija oporavi. Dvije godine nakon toga dovedeno je 25 životinja u taj prostor. Sve su one uzgojene pod ljudskom skrbi, ali su ih stručnjaci pripremili za život u divljini. Dvije godine kasnije prvi maleni oriks došao je na svijet u divljini i bio je to veličanstven trenutak, kaže Beneta. Pokazao je da za vrstu ipak ima nade.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....