Zamislite jedan sasvim običan, topao lipanjski dan. Jutro je prekrasno, na nebu ni oblačka, a stanom se širi miris netom skuhane turske kave. Na stolu je zdrav doručak, pahuljice u mlijeku. Telefoni još nisu počeli zvoniti, mailove tek treba pročitati, vlada potpuna idila.
Sve do jednog trenutka kada se začuje stravičan krik. Pahuljice zapnu u grlu, kava umalo iscuri kroz nos, a mi jurimo na dvorište iako nam je već posve jasno što se događa. Opet su se potukli. Zajapureni Ritchie već neko vrijeme ni iz kakvog razloga napada Shakti, našu najstariju mezimicu i jedinu ženku, a ona mu ne staje dužna. Dijete je ulice s koje smo je spasili i zna se zauzeti za sebe. Razdvajamo napuhane borce, vičemo na Ritchieja, smirujemo situaciju pa se vraćamo za kuhinjski stol. A tamo, mrtav hladan, u gotovo sjedećem položaju, ma skoro kao čovjek, crni demon Aleister srče mlijeko i besramno žvače cornflakes.
Čak ga ni naša prisutnost nije omela. Vjerujte, nije ni pogledao kad smo ušli i prasnuli u smijeh jer je prizor bio dostojan YouTube materijala. A i, koliko vidim, savršeno ga boli briga za tuđe svađe, bitno je da je želudac pun.
Eh, te mačje svađe su nešto na što se čovjek naprosto mora naviknuti, a koliko god da zvuče strašno, zapravo su uglavnom bezazlene. Iz nekog razloga naše su dvorište i mačke iz susjedstva odabrale kao pogodno za borilačku arenu, pa se usred noći dižemo kako bi ih razdvajali, a nekad i samo promatramo katkad krajnje smiješnu igru.
To, otprilike, izgleda ovako.
Borac 1 ulazi u ring. Dlaka mu je nakostriješena, a pokreti smireni, promišljeni, ali i vidljivo agresivni. Promatra svoju metu, borca 2.
Borac 2 jasno daje do znanja da od svoje pozicije neće odstupiti ni milimetar (da, uglavnom je riječ o borbi za milimetar teritorija). Pravi se da je smiren, leži ili sjedi, katkad se i čisti, ali pogled jasno govori da točno zna što se događa i spreman je u svakom času reagirati. Ta "spektakularna" prva faza bitke zna potrajati. Odeš si natočiti kavu, možda ispeći kokice, pa vratiš u dvorište i nastavljaš gledati obračun.
Slijedi druga faza, zbog koje će vas zamrziti susjedi. Revanje, mijaukanje toliko glasno da je izluđujuće. Borci se polako približavaju jedan drugom i kad su na sigurnoj udaljenosti od oko metra kreću nesnosno zavijati. Dah nam zastaje jer znamo da će svakog časa doći do sudara titana, poletjet će šape, neustrašivi borci do zadnje će se kapi krvi boriti za svoje pravo da spavaju točno ispod tog dvorišnog grma.
Nastavljamo disati, jer već poplavismo bez kisika, a zavijanje i dalje traje. I tako minutama. Odmjeravanje snaga je u tijeku, shvaćamo, ali čovjeku dođe da ih, poput mulaca, uzme za šiju i natjera da se rukuju, jer je iritantno do bola.
Ipak - kreće. Jedan se neustrašivi borac zalijeće svom snagom, kreštanje se pojačava i svojom rukicom zadaje mali šamar borcu 2 koji mu ga spremno uzvraća, nakon čega se obojica razbježe, svaki u svom smjeru, a teritorij ostaje "ničija zemlja", a mi kolutamo očima nakon deset minuta zvučne tirade koja je završila predajom oba borca nakon prvog udarčića.
Nisu sve borbe mačaka, doduše, tako bezazlene, ima i onih u kojima ozlijede jedni druge, ali u 90 posto slučajeva njihovo koškanje je zapravo krajnje smiješno i nepotrebno. Naše, srećom, nisu nikada sudjelovale u žestokim bitkama, osim Čuška koji je jednom, u obrani ulaza na terasu od strane krajnje bezobraznog i golemog crnog mačka, zaradio malu ogrebotinu na uhu zbog koje je danima tražio da ga se mazi i pazi.
U trenutku pisanja kolumne gledam dva jutrošnja neustrašiva borca, Shakti i Ritchieja. Zajedno, glavu uz glavu, jedu iz zdjelice i već vidim kako idu odraditi još jednu turu dnevnog počinka, vjerojatno naslonjeni jedno na drugo. Pa ti shvati taj mačji um.