Talijani osmislili akciju udomljavanja divljih koza s otoka, javilo se 1900 ljudi iz cijelog svijeta

Kad je načelnik talijanskog otoka Alicudija shvatio da se situacija s divljim kozama na otoku otrgla kontroli, dokučio je kako je najbolje ljudima ponuditi da ih udome. Na taj će način smanjiti njihov broj, pomislio je, računajući da će se sigurno javiti nekoliko farmera sa susjednih otoka. Nije da će tih par spasiti situaciju, ali će svakako pomoći.

Načelnik Riccardo Gullo odobrio je tako akciju koju su nazvali ‘udomi kozu‘ kako bi riješio njihov problem. Evo brojki: ljudi je na otoku bilo stotinjak, koza šest puta više. Ono što nitko nije očekivao jest ludi interes ljudi koji su se javili da udome kozu. Nisu su lokalni farmeri, nego ljudi iz cijele Europe, SAD-a, pa čak i jedan ljubitelj životinja iz Nigerije. Sad broj udomitelja prelazi broj koza, pa će načelnik morati pomno birati kome idu. Naime, koza je, procjenjuje se, oko 600, a da ih udome javilo se 1900 ljudi! Doduše, loše je što ih neće dati onima kojima bi bili ljubimci, nego žele da idu farmerima, jer oni ‘znaju što kozama treba‘. Što god mu to značilo.

No, sad je došlo do drugoga problema: kako uloviti koze? Jasno je da te životinje neće baš surađivati - kada ih ljudi love, to završi tako da koze završe na tanjuru, tako da one nemaju nikakva razloga vjerovati da će ovoga puta biti drugačije. No, na otoku imaju plan, a on je da djeluju brzo i učinkovito. Sretno im bilo, jer su ove životinje navikle na slobodan život i neće se baš tako lako predati.

No, kako je došlo do ove situacije? Prije dvadesetak godina ljudi su doveli nekoliko koza na otok, kako bi koristili njihovo mlijeko. No, kako se turizam razvio, nitko više nije vodio računa o poljoprivredi, pa su farmeri koze pustili u divljinu. Nitko tada nije razmišljao što bi se moglo dogoditi kada priroda, ljubavni zov i plodni mužjaci i ženke odrade svoje, ali danas je jasno kako je o tome trebalo misliti. Posebno zato što na otoku nema predatora.

Nije se sve dogodilo odmah - prvih godina ih nije bilo tako puno, pa su ih ljudi znali viđati na udaljenim dijelovima otoka. No, kako ih je bivalo sve više, dolazile su do ljudi. Puno grla znači puno hrane, pa su brstile sve što su stigle, što se ljudima nije svidjelo. Nije im bilo simpatično ni doći doma i zateći kozu u kuhinji, kako brsti bosiljak na prozorskoj dasci iznad sudopera. Uz to, nisu sve koze malene i ljupke - neke su narasle i do 120 kilograma, a rogovi su im i 50 centimetara dugi. Zbog toga su ih ljudi puštali da pobrste sve što imaju, jer stvorenje tog opisa nije ono s kojim bi se ušlo u sukob. Nisu baš medvjedi, ipak se radi o biljojedima, ali ne zvuče kao bića koja bi bilo pametno naljutiti.