CANIS FAMILIARIS

‘Tko su opasni psi? Oni veliki, koji imaju određen tip glave i oblik ušiju? Ili oni koji grizu?‘

U ovoj kolumni se poznata zagrebačka violistica osvrnula na novi prijedlog Pravilnika o opasnim psima
Ana Marija i Nessie
 Nera Simic/Cropix

U državi gdje je olakotna okolnost u slučaju silovanja loše podnošenje odbijanja, gdje pojedinci pedofiliju i homoseksualnost trpaju u istu rečenicu, gdje se mobitelom snimljen skok na labuda tretira kao nesretni slučaj, a prema profesionalnim se umjetnicima koji jedini po prirodi svog posla ne mogu igrati pasijans za vrijeme radnog vremena prijedlogom nesuvislog novog kazališnog zakona kažnjava kao uhljebe najniže vrste, došla mi je još jedna poslastica u obliku prijedloga pravilnika o opasnim psima. Ukratko, ljudima koji su me upoznali s pasminom ‘argentinska doga’ za koju dosad nisam čula je svaki pas iznad 25 kilograma opasan. Izuzev lovačkih pasa, za što među insajderima postoji teorija, a odnosi se na navodno iznimno snažan lovački lobi. Osobno sam samo sretna da su bar moji prijatelji koji imaju takve pse isključeni iz ove neukusne šale.

Kao i u slučaju kazališnog zakona kojeg puno upućeniji ljudi od mene smatraju krajem umjetničkih profesija, osjećam se osobno pogođeno i ovaj tekst je s moje strane obojan snažnim emocijama. Zato nakon dugog uvoda riječ prepuštam i drugima. Telefonski sam razgovarala s volonterkom i jednom od osnivačica Udruge za dobrobit životinja ‘Indigo’ Jasenkom Pavić i u najkraćim crtama ću prenijeti njeno viđenje situacije. Koje je samo zdrava logika. Naime, govori mi da je definicija opasnog psa pas koji napada bez povoda. Pogotovo u urbanim sredinama, kaže, trebalo bi se raditi na edukaciji vlasnika. Agresivan pas se ne rađa, njega takvim stvaraju uvjeti i okolina. Imajući to u vidu, jedino rješenje bi bilo kompletno micanje pasmina i fokusiranje na ljude koji te pasmine imaju. Umjereni BSL koji je svojedobno bio na snazi nije donio ništa osim da su se u knjižicama pasmine u tipu bull počele registrirati kao mješanci.

S obzirom na to da pravilnik obuhvaća i mješance koji djeluju opasno, što bi ugrubo značilo da imaju preko 25 kila, eventualno podignute uši i sumnjiv oblik glave, tko je takav stručnjak da na prvi pogled može odrediti genetski kod križanca bez DNK testiranja, pita se Jasenka. I dok manje upućenima ili kratkovidnijima djeluje da se ovim prijedlogom potencijalno rješava pitanje nekontroliranog uzgoja, tome zaista nije ni približno tako. Kad se o opasnim psima radi suludo je očekivati od države prevenciju, kaže. To bi trebale raditi udruge, Hrvatski kinološki savez, skloništa, kao i svi, po njenim riječima, samoprozvani ljubitelji / zaštitari pazeći kome daju pse.

Mnogo je stvari koje u zadnje vrijeme ne trebamo kopirati od Njemačke, a u pojedinim pokrajinama to je izlaganje ‘opasnih pasmina’ na izložbama . Oni nose brnjice, u odvojenom su ringu, kompletno izolirani, a publika ih promatra takoreći iz druge prostorije, završava Jasenka svoja promišljanja. Ta me zadnja rečenica uznemirava i podsjeća na jednu istinitu priču. Ovo nije zadnji put da ću spomenuti Tiu Torres i njenu autobiografiju ‘My Life Among the Underdogs’ u kojoj opisuje nevjerojatnu scenu od prije dosta godina. Ona kao trener životinja sudjeluje u snimanju filma ‘Knjiga o džungli’. Svaka životinja putuje sa svojim vlasnikom, ali i ona putuje s pitbulom. Presjedaju u Amsterdamu. Samo da bi saznali da su tamo zabranjeni pitbuli i u jednom trenutku nju i njenog psa odvodi policija. Ne znam za vas, ali dovoljno sam duhovita da filmski u glavi vrtim scenu u kojoj vlasnici ostalih životinja mirno piju kavu, pored njih u kavezima sjede crna pantera, tigar i piton, a ženu sa psom u lisicama vode na informativni razgovor. No, da održim obećanje i riječ ipak prepustim drugima. Udruga Indigo mi je napisala sljedeće:

“Naše je mišljenje da je do vlasnika, ne do psa. Nije svaki čovjek za svakog psa.

I da kao društvo moramo ići prema tome da je jedino ispravno propisati tko smije biti vlasnik određenih pasa,, a ne koje pse se smije ili ne smije imati,odnosno zabraniti, diskriminirati i etiketirati pse samo zato što pripadaju određenoj pasmini koja nije zakonski definirana. U nekom idealnom svijetu to bi određivao psiholog. U realnom prevencija bi bila edukacija vlasnika, odnosno neki oblik testa za sve pse nevezano za rodovnik po određenom kriteriju.

Opasan pas smije biti samo onaj koji to zaista i jest, a ne po rođenju.

Osim pasa u tipu terijera bull, pokušaj je staviti još hrpe drugih (čak i našu autohtonu pasminu) u Pravilnik o opasnim psima, te propisati kastraciju/sterilizaciju do desetogog mjeseca života.

Pravilnik ne bi smio prejudicirati da su sve veće pasmine i njihovi križanci opasni, odnosno, ne bi smio diskriminirati pse prema izgledu.

Podržavamo kastraciju, no smatramo da je do desetog mjeseca života to prerano, hormoni postoje s razlogom i znamo koliko traje razvoj psa.

Kastracija s deset mjeseci - kako će to točno prevenirati da pas postane opasan?

Potrebno je da dođemo do Pravilnika koji će biti primjenjiv i učinkovit te bez a priori diskriminacije i stigmatizacije koristiti našim ljubimcima, ali i štititi ljude i pse.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 07:28