CANIS FAMILIARIS

Toru nitko nije želio, ali meni je bila savršena. I dalje ne prođe dan da ne pomislim nju...

Ekscentrična zagrebačka glazbenica, majka dvoje djece i skrbnice dva psa, u ovoj se kolumni prisjeća svoje najdraže ljubimice
Ana Marija i Nessie
 Nera Simic/Cropix

Tora. Moj nikad prežaljeni pas. Stvorenje koje mi je potpuno promijenilo život, mojoj djeci poklonilo prekrasna sjećanja, a mene naučilo da nitko nije toliko slomljen i uništen da ga ljubav ne bi izliječila.

Nedugo nakon što sam drugi put postala mama, na Facebooku sam vidjela fotografiju koja me silno uznemirila. Veliki tigrasti pas kojem je jedno uho odrezano skroz do lubanje, a drugo uho je odrezano napola. Netko je to napravio škarama. Netko se zabavio tako da je živom biću rezao dijelove tijela. Mislim da nisam nepoštena ako pretpostavim da taj profil čovjeka nije koristio anesteziju. Na fotografiji pored nje ležalo je štene koje će kasnije izrasti u veličanstvenog dugodlakog Thora što znam jer sam ga uhodila po društvenim mrežama.

Tekst koji je pratio fotografiju nikad neću zaboraviti. Izranjavana mama i štene danima su zajedno lutali dok nisu sreli dobru dušu koja ih je odvela u Noinu Arku. Štene je vrlo brzo udomljeno, a mama Tora je ostala sama. I tad je volonterka prvi put vidjela psa da plače.

Vidjela sam cijeli njen život. Ona nikad nije osjetila nježnost, brigu i ljubav. Jedino za što je znala bilo je zlostavljanje, naredbe, izolacija i patnja. Prošle su godine i nitko nije pitao za Toru. U Noinoj je arci bila zbrinuta i voljena, ali azil nije dom. Ona je roba s greškom i nju nitko ne želi. Nitko ne vidi koliko je topline i tuge u tim okicama, što je ona sve prošla.

image
Tora i Thor
Noina Arka

Tad sam prvi put shvatila da ljudi koji spašavaju druge zapravo spašavaju sebe. Potpuno se poistovjetiti s tuđom patnjom je rijedak dar i veliko breme. Osobina koja svjesno izolira od ljudi koji taj dar nemaju i koja vas u sekundi može uništiti i izgraditi, ali koje se nikad ne biste odrekli. I tako sam ja, mlada mama koja se još bori s odgojem djevojčice dok u nosiljci nosi bebu, zdravom razumu usprkos odlučila da će taj pas osjetiti dobrotu. Za mene nije bilo druge opcije.

S prijateljicom sam sjela u auto i išla na upoznavanje. Kad sam došla, psi su skakali po ogradi i lajali veselo mašući repom. Tora nije. Tora je ležala i gledala u drugom smjeru. Znala je da s druge strane ograde za nju nema ničeg. Volonterka mi je dodala povodac i krenule smo u probnu šetnju. Premda nije pokazivala nikakve emocije, znala sam da ću to promijeniti i ništa me nije moglo razuvjeriti.

Kad je ubrzo nakon toga došla u svoju novu obitelj, konzultirali smo se s trenericom jer nije dobro podnosila društvo mačaka. Nakon desetak dana mačke su spavale na njoj, a ona je postala moj pratitelj u svim životnim situacijama. Neiskusna i neodgovorna, u šetnjama nisam koristila lajnu, Tora me pratila u stopu. Ako bih se predugo zadržala u vrtiću ispred kojeg me čekala, mirno je odšetala do kvartovskog kafića i sjela ispod stola gdje inače pijem kavu. Mahala je repom, davala puse, mazila se i ponašala točno onako kako sam na temelju jedne fotografije znala da će se ponašati.

Na jednom je druženju bila u dvorištu s drugim psima dok smo mi pijuckali kavu. Koliko me god poznanica uvjeravala da je ograda jako visoka i da je pas najsretniji kad je s drugim psima, Tora je preskočila ogradu da dođe do mene. Nama je prirodno stanje bilo da smo zajedno. Uglavnom potpuno mirna, skakala je i trčala isključivo kad bih ja bila tužna i odsutna ne bi li me razveselila. Jer sam ja njen čovjek, nas dvije smo se pronašle i ona je to znala.

Nakon tri godine najveće ljubavi na svijetu, jedno sam se jutro nakon kave sa susjedom vraćala kući i čula mačke kako urliču. To nije bilo obično mijaukanje već bolni i panični urlici. I ja sam znala da se nešto dogodilo Tori. Torzija. Sve je bilo gotovo relativno brzo, tješili su me. Nije se dugo mučila. Bivši muž se brzo zaletio do mene čim sam mu javila što se dogodilo.

Kad me pitao kako sam iz mene je samo izletjela rečenica ‘Sad na svijetu više ne postoji netko kao ja’. I to je jedina prava istina. Kad pomogneš ranjenom stvorenju, pomogao si onom dijelu sebe koji je tražio pomoć, a nitko to nije vidio. Poslije Tore došla je Nessie, onda Oberon i naposljetku Šapica, ali nakon svih ovih godina i dalje ne prođe dan da ne pomislim na svoju Toru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2021 13:08