DOŽIVOTNA LJUBAV

Tužna priča iz vukovarske ambulante: ‘Stoji na parkingu, maknuo je naočale i plače‘

Volonterka udruge Rocco podijelila je s pratiteljima priču koja joj je slomila srce

Ilustracija

 David Tiberio/Alamy/Alamy/Profimedia

Volonteri brojnih udruga koje pomažu životinjama svega su se nagledali. Mnoge ružne situacije beskrajno su ih rastužile, jer je riječ o životinjama koje su ozlijeđene i ostavljene. No, postoje situacije koje su ih rastužile na sasvim drugačiji način. Jedna takva dogodila se volonterki vinkovačke udruge Rocco, koja ju je odlučila podijeliti na društvenim mrežama.

Išla je, kaže, od posla do veterinarske stanice u Vukovaru. Ispred nje je vozio plavi automobil i to jako, jako polako. Pretekla ga je, a onda gledala kako joj se smanjuje u retrovizoru, jer je osoba vozila da sporije ne može. Potom je stigla ispred veterinarske postaje i malo sjedila u automobilu - obavila par telefonskih poziva, objavila par stvari na društvenim mrežama... Dok je to radila, tik do nje se zaustavio onaj plavi automobil.

Gleda ona čovjeka i vidi da se vrti oko svog automobila, ali se ne miče. Sve nekako polako, kao da oteže. Pomislila je, kaže, da čeka poziv iz ambulante da dođe po psa ili mačku. Ušla je u ambulantu i obavila što je trebala. Onda je ušao i gospodin iz automobila.

- U rukama nosi starog psa, umotanog u dekicu. Sivu, na pseće keksice. Krajem uha čujem da je pas za eutanaziju. Ne usudim se više ni susresti ga, znam ja sebe.

Potpisuju papire, čiko pita je l‘ može s njom izaći ispred zapaliti. Kujica je dobila prvu fazu, da zaspe. Za zauvijek. I izlaze zapaliti. Zadnji put ona s njim. U njegovom naručju. U svojoj dekici. Zamotana, stisnuta uz njega. I njih dvoje, vani, čekaju. Prošlo je još dosta, riješila ja svašta. On je ušao u ambulantu i meni je zrak bio čist da umaknem, da ga očima ne sretnem. Usput sam čula da joj je 16 godina i da je neke tumore imala.

Taman krenula, a on izlazi. Dam mu da ide prvi, da mu lice ne vidim. I ostanem još malo u ambulanti. Da i s parkinga ode. On je otišao, laganim korakom, ne osvrćući se, praznih ruku. Praznih došao nije.

Napokon krećem kući, do auta idem… On na parkingu još stoji. Maknuo naočale i plače - napisala je volonterka,

Kaže, toliko je pasa napušteno i toliko njih neće osjetiti ovoliku ljubav.

- Volite svoje životinje. One samo vas imaju. I samo desetak godina na raspolaganju, da vam sve što znaju pokažu. Čiko iz plavog auta, žao mi je. Ali, lijepo je napokon vidjeti da ima još ljudi koji vole. I voleći na drugi svijet ispraćaju. Sve u zagrljaju. Sve u sivoj dekici. Na keksiće - napisala je volonterka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2024 06:10