- Neće to nitko udomiti. Izgleda kao i hrpa drugih, crn i čupav, a još nema oko. Šanse su mu nikakve, znaš. Ali lijepo od tebe što se trudiš - govorili su godinu dana Osječanki Sunčici, ženi koja je spasila Kafku. Pravi je Bundaš taj pas - tako nekako smo zamišljali da izgleda Bundaš koji je pratio malog veseljaka šegrta Hlapića. Pas koji je odan, voli, a čupav je taman toliko da mu možeš zavući prste u krzno, nasloniti glavu na njega i isplakati sve suze svijeta, znajući da te razumije. Na nekoj razini, onoj gdje riječi nisu potrebne, srce tog stvorenja počelo je kucati kao tvoje.
Eto, takav je Kafka. Skoro dvije godine je napunio, ima svega jedno oko, nimalo upečatljivog je izgleda. Jedan u nizu hrvatski ovčar, samo je ovaj malo krupniji. Grubi smo, naravno, ali samo navodimo razloge zbog kojih je on dom čekao godinu dana. Pratili smo objave o njemu, o tome kako još i još i još traži dom. Ponavljale su se, iz mjeseca u mjesec. Činilo se da nema nikakve šanse da će se udomiti i da će nesretni Kafka provesti život u tom pansionu. Da se poslužimo literarnim nadahnućem, koje nam diktira njegovo ime, činilo se da je taj dom za kojim čezne isto kao i onaj dvorac iz istoimene priče, kojem se nikako ne dolazi.
No dogodilo se čudo.
- To je zaista udomljenje godine. Neću reći da smo odustali, jer nismo, vjerovali smo da postoji tamo negdje netko za njega. No, dugo nije išlo i bilo mi je najteže zbog njega. Mi smo se još krpali za troškove, nekako, kako mi to radimo, ali vidjeti njega kako se raduje svakoj mojoj posjeti i znati da nitko nije zvao za njega... To me rastuživalo - kaže Sunčica, koja se sjeća kako je Kafka došao na njenu skrb iz šume oko nekog lovišta iz šire okolice grada. Tad je rekla da joj ga dovedu jer se plašila da će ga upucati u šumi. Kako je oko izgubio, ne zna. Možda je i bolje.
Jer, to je prošlost. Kafka je izašao iz crnila: najprije onoga boje svoje dlake, koja ga nije činila zanimljivim udomiteljima. Potom, crnila u svom vidnom polju, jer je našao ljude kojima to jednako nije bitno kao ni njemu. Na kraju krajeva, dodali bismo, izašao je iz onog nekog literarnog crnila koje okružuje pisca po kojemu je dobio ime. Nadamo se da će mu obitelj čiji je član postao dati neko vedrije književno ime. Recimo: Petar Pan. Veseo, bez briga, lik koji ne odrasta. A u zraku, kao ni vodi, invaliditeta ionako nema.
- Udomila ga je obitelj iz Slovenije. Oni su nedavno ostali bez psa kojeg su imali 17 godina i ljudi su bili devastirani. Nakon par mjeseci su vidjeli Kafku i to je bilo to. Invaliditet ih uopće nije zanima. Ljudi su divni, pa smo sredili ugovor i papire. Već su poslali slike i nevjerojatno, ali vidim u njegovom držanju da je sretan na način na koji s nama nikad nije bio - kaže Sunčica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....