Postoje priče o nevjerojatnim životinjama, koje se nekako urežu u ljudske živote. Nekada su to životinje koje u ratu ili miru, nevažno, spašavaju živote ljudima. No ima i onih koje žive negdje u našoj blizini i samom tom činjenicom utječu na nas. Neku ćemo mačku vidjeti u susjedstvu i nasmiješiti joj se, jedna vrana će svaki dan poput razbojnika stati ispred nas i zatražiti hranu, dajući nam do znanja da smo se sprijateljili, a ponekad će nam pas kojeg redovito viđamo i mazimo vratiti nadu u onim danima kada nam je teško i disati.
Jedna takva životinja živjela je u Californiji od 1947. do 1968. Zvali su je, veoma kreativno, Room 8. Stvarno. Naime, bio je to mačak koji je 1952. godine odlučio trajno useliti u Elysian Heights Elementary School u Los Angelesu. Do tada su ga znali povremeno viđati naokolo, no od te godine postao je dio inventara. Tijekom školske godine živio je u školi - mazio se s djecom i odraslima, motao učionicama, spavao u knjižnici, tapkao po ormarima, ispod klupa, na stolovima... Dakle, radio je ono što mačak može raditi u školi: baš sve što poželi.
S vremenom je postao slavan. Iz godine u godinu rastao je broj kamera koji bi došao prvi dan škole snimiti njegov povratak u klupe. Tijekom ljeta bi, naime, misteriozno nestao, no redovito se pojavljivao kad i torbe na leđima djece. Utjecao je taj čudni mačak na živote djece koja su rasla s njim, ali i na sve druge. Bio je zvijezda dokumentarca "Big Cat, Little Cat" kao i knjige za djecu koja nosi njegovo ime "A Cat Called Room 8". Postoji i instrumental "Room 8" kojeg mu je posvetio gitarist Leo Kottke. Mnogo godina kasnije, njegovo ime dobila je organizacija koja pomaže mačkama.
Vrijeme je prolazilo, mačak je bila voljeni i cijenjeni član zajednice, a česta je bio i na razrednim fotografijama. No, kako je stario, došli su problemi s bolestima i ozljedama. Jednom je nastradao u sukobu s drugim mačkama, no oporavio se. U poznim godinama dobio je upalu pluća. Zbog još nekih zdravstvenih problema bilo je jasno da nema spasa. Videći da treba pronaći rješenje, obitelj koja je živjela blizu škole ponudila je da ga smjesti kod sebe. No, jasna je bila njegova silna želju da bude u školi, premda više nije mogao prijeći cestu. Školski domar bi ga ujutro donio u školu, a na kraju dana nosio nazad obitelji koja je brinula o njemu. I tako do njegova zadnjeg dana.
Mačak je pokopan na lokalnom groblju za kućne ljubimce. Na njegovom sprovodu pojavila su se brojna poznata lica tog grada, uključujući i neke političare, a u novinama je objavljen veliki članak o mačku s njegovim fotografijama. Učenici su skupili dovoljno novca kako bi se napravio spomenik voljenom mačku, onom koji je mnoge godine jednostavno bio tu, u blizini, da život učini malo lakšim, malo ljepšim, malo boljim.