Diljem svijeta ljudi spašavaju brojne životinje koje se nađu u nevolji. Nekada su to mališani čiji su roditelji stradali, pa ih treba othraniti i pustiti u divljinu kad za nju budu spremni, a drugi put su to odrasle životinje koje su nastradale i trebaju ljudsku pomoć. Postoje one koje se ipak ne mogu vratiti u divljinu nakon što prođe problematično razdoblje njihova života - nekad zato što u prirodi ne bi mogli preživjeti ako im je, recimo, krilo trajno oštećeno. Uz to, postoje i vrste, poput medvjeda, koje, ako ih ljudi othrane, nikada ne mogu ići nazad u divljinu, jer se nauče na ljude i žele se vratiti nama.
No, gotovo sve druge vrste nemaju taj problem i jedva se čekaju vratiti u svoj dom. Čim dovoljno odrastu ili im pak rane zacijele, postaju nestrpljivi i žele otići, biti slobodni, biti na mjestu koje je njihovo. Onima koji ih spase često se teško rastati od tih životinja, jer su im spasili živote i vezali se za njih, no svjesni su da je to najbolje što mogu napraviti. Puštanje životinje nazad u divljinu zbog toga im često donosi pomiješane osjećaje - i sreću i tugu.