Stručnjaci nam stalno ponavljaju kako nije nimalo čudno vidjeti divlju životinju u gradu. Ni lisicu, ni srnu, ni jazavca... Posebno ne u Zagrebu, gdje se one zadnjih godina sve više spuštaju prema gradu, s obzirom da je Medvednica ostala bez dosta dijelova šume, pa s tim i hrane. Znaju tako odlutati dosta daleko od svog staništa, jer prazan želudac ima samo jedno pitanje, a ono je vezano za hranu.
Tako se ovaj jazavac nekako našao u Petrovoj ulici. Kako je došao tamo, ne zna se, no stanari su barem reagirali kako bi trebalo: pozvali su hvatače ZOO vrta. Premda se ne zna od kada je on tamo, nije bilo previše razgovora, nego je ulovljen. Nije, kao u satiri Petra Kočića, izveden pred sud, nego je pušten na Medvednicu. Bio je prilično brz i nestao je zapravo brzinom svjetlosti.
Po što je došao u Petrovu, ne zna se, no oni zapravo imaju prilično lako dostupnu prehranu: gliste, kukce, ličinke, korijenje, voće, žitarice, kao i manje životinje. Zapravo, ta je vrsta na našem kontinentu vrlo loše prošla tijekom kraja prošlog stoljeća. Tako su u mnogi diljem Europe pobijeni plinom 60-ih i 70-ih godina, zbog kontroliranja bjesnoće, a lov na njih je u mnogim zemljama čest. Negdje je službeni razlog za to priča da je on štetočina, no negdje nema ni tog objašnjenja, nego se pucanje na ove divne životinjice jednostavno smatra sportom.
Postojao je i sport, borba jazavaca, u UK. On je ukinut Ugovorom o okrutnosti prema životinjama 1835. godine. Ne valja smetnuti ni s uma da su jazavčari tako nazvani jer su ih uzgajali da love jazavce. Tijekom godina, gruba dlaka ovih životinja koristila se u proizvodnji četki za brijanje, a nekad čak i kao kosa za lutke.
No, zanimljivo je kako ih, osim u Petra Kočića, možemo pronaći u jednom djelu popularne kulture: Harryju Potteru. Dom Hufflepuffa, a riječ je o jednom od četiri doma u Hogwartsu, za svoj znak ima lik jazavca.