EKSKLUZIVNO

Zabranjena zona: ovako žive psi u području kojem se dogodila najveća nesreća svih vremena

Životinje su gospodari prostora u kojem ljudi smiju doći, ali nije za njih dobro da tamo budu duže...
 Pavlo Gonchar/Sopa Imag/Sipa Press/Profimedia

- Pse ne smijete dirati. Možete im ostaviti hranu, ali nema kontakta s njima. Oni su ozračeni. Iz Zone se ne smije iznijeti nijedna životinja, tako da se nemojte emocionalno vezivati uz njih - slušamo to hladno upozorenje na pola uha. Svi znamo da ne smijemo doma donijeti psa koji živi u Zoni isključenja oko Černobila, gdje putujemo. Znamo da su životinje ozračene. I svi se uputa namjeravamo pridržavati.

Dobro, drugi ih se pridržavaju. Ja već na ulaznoj točki u Zonu, gdje izlazimo iz autobusa, pokazujemo putovnice i dozvole ulaska u područje, kršim upozorenje. Već prvi pas me obara s nogu. Vrlo je mio i drag, savršeno socijaliziran i odmah se baca na leđa. Nije ni gladan niti jadan: vidi se da je to životinja o kojoj se vodi računa. Zaposlenici koji rade na toj svojevrsnoj granici hrane ga i igraju se s njim, tako da životinja nije zapuštena.

image
Foto: Charlotte Emily Heywood-Dean

Vodička Lara me najprije gleda preko oka, ali na kraju kaže da je zapravo u redu da ih mazim. I ona to radi, priznaje. Oni jesu malo ozračeni, ali tek malo više od normalne razine, tako da mi neće biti ništa ako ih pomazim. Uz to, dlaka je zapravo ta koja je problematična, a ne oni sami po sebi: kako spavaju u radioaktivnoj prašini, ona im se lijepi za krzno. Znam sve to i baš me briga: uranjam prste u njegovo krzno. Život je jedan, a osim toga, putujem na najopasnije mjesto na svijetu pa me maženje jedne životinje zasigurno neće ubiti.

Kako idemo dalje, nailazimo na još pasa. Jedan je dublje u Zoni, kod jednog napuštenog sela. Lara kaže da je on malo šašav: udario ga je jedan kombi s turistima. Bila je to nezgoda, uvjerava me, jer se pametnjaković nije odmaknuo od vozila, a vozač ga nije primijetio. Naravno, ozljeda je sanirana, premda malo šepa, ali lekciju i dalje nije naučio. Svi vozači sad znaju kakav je, pa ekstremno paze da ga ne ozlijede, jer znaju da on na to neće paziti. Baca se na nas, gladan dodira, a ja mislim: pa prašinu sam skupila već na prvom, vlažnih maramica imamo, još malo radijacije neće me ubiti... Češkam ga po trbuhu i razmišljam o tome kako ima i gorih mjesta za biti pas od tog na kojem se nalazimo.

image
Kantica za prikupljanje donacija kod radara Duga, foto: Zrinka Korljan

Kako ulazimo dublje u Zonu, srećemo ih još: ispred kantine u Černobilu, gdje je hrana sasvim pristojna i svečano nam se kunu da nije uzgojena u Zoni, a vjerujemo da taj pas trbuščić puni upravo onim što ostane iza turista. Lijeno leži pred ulazom, dopušta da ga mazimo, ali nije pretjerano oduševljen. Najeo se, sunce grije i zapravo bi najradije da ga pustimo na miru.

Netom prije, do nas trče dva psa koja Lari dolaze na poziv. Nisam ponijela hranu za njih, zbog čega se ljutim na sebe, ali im dajem peciva koja sam trebala doručkovati. Moram priznati da nisu izbirljivi. Prizor je zapravo nadrealan: stojimo na nekom improviziranom mostiću iznad rijeke, a jedini zvuk koji remeti potpunu tišinu je mljackanje pasa. Pred našim očima nalaze se nasukani brodovi koji su tamo od 1986. godine. Ozračeni su, ne mogu ploviti, pa propadaju. Scena bi bila jezivija da nema pasa, ali oni sve to čine normalnijim.

Kod radara Duga nailazimo na kanticu u kojoj se skupljaju donacije za pseću hranu. I tada primjećujem nešto zanimljivo: svi psi koje smo sreli su veliki. Gdje su mali? I gdje su, pobogu, mačke?

- Ne znam to objasniti, ali nema ni mačaka niti malih pasa. Pretpostavljam da su ih pojele velike životinje. U Zonu su se nakon odlaska ljudi vratili medvjedi i vukovi, pa su manje životinje vjerojatno bile plijen. U ovom području ne vlada čovjek, nego priroda, i to je očito prirodna selekcija - nagađa Lara.

image
Pas spava ispred kantine u Černobilu, foto: Zrinka Korljan

No, još je jedno pitanje otvoreno. Psi u Zoni i službeno žive nešto kraće nego psi te veličine u ostatku svijeta. Ne previše, ali koju godinu. Doduše, ipak žive doslovno na ulici, pa je vjerojatno i do toga. No, do eksplozije u nuklearnoj elektrani je došlo prije 34 godine. Otkud onda svi ovi psi? Zadnjih godina ih se kastrira, rade to međunarodne organizacije u suradnji s tamošnjim udrugama. Počela su i udomljavanja štenaca - oni su savršeno zdravi, nivoi radijacije su normalni. Kad se to dogodi, kuja se sterilizira, tako da nema daljnjeg potomstva. Otkud onda...?

- Ma ne pitajte uopće. Znaju se pojavljivati i novi psi. Najprije se mislilo kako su to potomci onih koji su 1986. pobjegli u šumu, ali se onda u nekom trenutku shvatilo da to nije to. Otkriveno je da ljudi pse koje ne žele bace u Zonu. Odu negdje u šumu, pričekaju da prođe neki od vojnika koji patroliraju područjem i onda ih bace. I eto, tako nama dolaze novi psi. Možete vi to vjerovati, da postoji takav mentalni sklop? - pita nas uzrujano.

I dok moji prijatelji iz zemalja zapadne Europe, Charlotte iz UK i Orhan iz Belgije na to odmahuju glavom, ja znam kakav je to mentalni sklop. Ne moramo ići do Ukrajine da ga nađemo: da u našoj zemlji postoji ovako područje, mogu se kladiti da bi i kod nas bilo monstruma koji bi smatrali da je to najbolje mjesto za riješiti se neželjenog potomstva svoje kuje. No, to je sasvim druga priča.

image
Foto: Charlotte Emily Heywood-Dean

Najneobičniji pas kojeg sam u Zoni vidjela jedini je stanovnik Pripjata. Riječ je o gradiću koji se nalazi samo nekoliko kilometara od nuklearke, najbliži joj je i tamo je prije nesreće živjela većina pasa. Na ulazu u taj grad duhova, Pompeje 21. stoljeća kako ih naziva Splićanin Davor Vuković, nalazi se još jedna kontrola. Tamo je rampa i kućica za stražara. On dolazi na posao i odlazi s njega. Na kraju krajeva, svi zaposlenici Zone nakon dva tjedna odlaze kućama i neko se vrijeme ne vraćaju na taj posao, nego rade dalje od Černobila. Tako je i s vodičima: rade se mjerenja, pa kada se ozrače "dovoljno", neko vrijeme u Zonu ne smiju dolaziti.

No, ovaj pas živi tamo. I to ne u nekoj od napuštenih zgrada Pripjata, nego uz čovjeka. Iako to nije uvijek ista osoba, pas je uvijek tamo. Uz izvor hrane i sigurnosti, lijeno promatra sve turiste koji ulaze u grad iza njegovih leđa i ne miče se. Psi iz Černobilske zone isključenja zapravo pričaju vjekovima dugu priču o vezi ljudi i pasa. Tamo gdje smo mi, uvijek će biti njih. Tu su zbog sigurnosti i hrane, naravno, no u genima im je zapisana potreba da budu uz ljude.

I dok svi iz Zone dolaze i odlaze, psi su tamo. Žive neke neobične živote na mjestu koje su ljudi posve uništili, ali zato životinje pružaju privid normalnosti i nadu u bolje sutra. Na tom se mjestu dogodilo nešto strašno, ali zbog njih se čini da će uskoro sve opet biti u redu. Dobro, tamo neće sve biti u redu idućih 24 tisuće godina, koliko je vrijeme raspada plutonija, ali čovjek, gledajući pse kako spavaju, trče i skaču, nema tako apokaliptičan dojam.

Zahvaljujući psima, Zona ne djeluje tako opasno i tužno. Oni su ti koji pružaju taj varavi osjećaj normalnosti. U svijetu u kojem postoje psi, zar ne, ništa ne može biti baš tako strašno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2021 23:59