Đuro je moje drugo dijete. Za vrijeme potresa međusobno smo se tješili jer smo oboje bili strašno preplašeni. Mjesecima mi je spavao na prsima i tako smo se osjećali sigurno“, kaže Anita Varwaal, jedna od vlasnika papiga koji su nedjeljno poslijepodne odlučili provesti na ranču udaljenom 20 minuta od centra Zagreba.
Đuro trenutno leti samo na konopu jer su u fazi straha od slobodnog letenja. Jednom prilikom kad su vježbali letenje u Austriji, puknuo je top za uzbunu, on je pobjegao te noć proveo na temperaturi od -7, a našli smo ga tek drugi dan kad je kolabirao i jednostavno pao na tlo. Drugi put se dogodio potres i poremetio im daljnje planove.
Zahtjevni ljubimci
Za početak planiraju vježbati u zatvorenom prostoru, u balonu na teniskom terenu. „On je već sad spreman na samostalni let, ali u meni je problem jer još nisam spremna pustiti ga samog“, smije se. „Papige su izrazito zahtjevni ljubimci jer su stalno u pokretu i jako aktivne životinje, ako ne i naporne, ali donesu toliko smijeha i ljubavi u dom, da je to nezamislivo onome tko nema papigu kao kućnog ljubimca“, kaže Anita.
Omiljena igra
Anita koja je cijeli život okružena pticama, prije nego je nabavila aru Đuru, jednogodišnju veliku plavo zelenu papigu teško oko kilogram i pol, kao kućnog je ljubimca imala i kakadue. Objašnjava kako se Are hrane izrazito zdravo, voćem i povrćem te sjemenkama, a Đuro svaki dan ima popodnevno drijemanje. Njegova omiljena igra je skidanje čepa s plastične boce, a nijedna nova igračka ne bi mogla zamijeniti novi obični čep.
Tridesetak papiga različitih boja i veličina to su popodne svoje krletke zamijenile letom po nebu, više nije bilo bitno tko je kojoj vlasnik, ptice su od uzbuđenja slijetale svima na ruke, ramena, a one najmanje čak i na glavu. Nika Maroč osim ribica, dva psa i malog geparda ima i 4 papige. „Oni se svi vole poredati ispred akvarija i onda ga promatraju i zajedno love ribice“, kaže Nika na koju je sletjelo 6 malih papiga koje traže njenu pažnju penjući joj se na glavu i grickajući joj vrat. „Meni je ovo super jer se uopće ne moram bojati gdje su mi ptice. Znam da su na nekog sletjele i vidjet ću ih opet kad ćemo ići kući. Dovoljno mi je da znam da su na sigurnom“, govori. „Kad im izraste novo pero, ono je u početku sivo dok ne dobije boju te strši izvan ostalog perja, a ptice to češljaju dok ne postane uredno. Najslađi mi je trenutak vidjeti da si međusobno čiste glave jer je to jedino mjesto koje same ne mogu dosegnuti“, objašnjava Nika.
Papiga koja govori
S druge strane Lana Pantaler ima vrstu papige Velikog Aleksandra koji se zove Aki. On je papiga koja govori, a najčešće fraze su mu; „Tko je to“? pri čemu odgovori svoje ime. „Baš je kao malo dijete, sam sebi tepa, igra se skrivača s nama, a kad pričamo s nekim na telefon, ljudi misle da se radi o djetetu“, smije se Lana.
Goran Domitran, po zanimanju veterinar, pticama se bavi već 10 godina te ih sam i trenira. Ima 5, 6 ptica, a točan broj ni sam ne zna jer ih redovito trenira i za druge. „Papige su visoko inteligentne životinje te bi za njih mogli reći da su na razini četverogodišnjeg ili petogodišnjeg djeteta, a ako nemaju dovoljno potrebne aktivnosti mogu postati agresivne i prema okolini, ali i same prema sebi jer mogu razviti psihički poremećaj pa se mogu i samo ozljeđivati“, kaže Goran.
„Ljudi obično misle da ptice nauče letjeti same po sebi, no to nije tako; moramo ih naučiti mi“, objašnjava Goran dok mu na ramenu sjedi Edi koji je naučen slobodno letjeti i odazivati se na vlasnikove komande, dok desetogodišnja Julija trenutno boravi u kavezu, a do prije 2 godine dok ju Goran nije udomio, nije znala letjeti. Dok je bila mladunče, hranila se na dudu samo na jednu stranu kljuna, tako da je on danas nakrivljen no to joj daje na šarmu. Edi koji ima tek jednu godinu, plavo je zelene boje, dok je Julija crvenorepa Ara kojoj letenje nije omiljena aktivnost.
Goranove papige poslušno se odazivaju na njegovu zviždaljku, a njome i visokim tonovima tjera ptice grabljivice poput sokola. Njegovim papigama ne smeta zviždaljka kojom tjera ostale ptice jer su naviknute na visoke tonove, dok ptice iz divljine nisu upoznate s takvom vrstom tona koji ih uznemiri pa pobjegnu.
Goran objašnjava kako u ostalim europskim gradovima postoje udruženja vlasnika papiga koji svojim pticama redovito organiziraju zajedničko letenje, dok se balkanska mreža vlasnika papiga tek sad počela buditi. Vlasnici papiga s Črnomerca prvi su u Zagrebu pokrenuli zajednička druženja svojih ljubimaca. Upravo su na ta druženja pozvane i obitelji s djecom koja nemaju papige, ali žele s njima provesti vrijeme u prirodi.
„Vlasnicima ptica, ruke će uvijek biti izgrebane, a leđa pokakana“, smije se Anita Varwaal, a na pitanje kako će ptice letjeti kad dođe zima, jedan od vlasnika kroz smijeh je poručio da će tad nabaviti pingvine.