Od drevne Kine i Rimskog Carstva vojna golublja pošta slovila je za izuzetno učinkovitu i uveliko se primjenjivala u ratovima. Tako su i za vrijeme Drugog svjetskog rata golubovi nastavili svoju misiju, spašavajući vojnike kada su njihove najsofisticiranije radiostanice prestajale raditi, piše Russia Beyond.
Golubove su u određenoj mjeri koristile oružane snage gotovo svih država koje su sudjelovale u svjetskom konfliktu. Važilo je to i za Sovjetski Savez čiji su krilati vojnici morali ne samo dostavljati poruke, nego i napadati neprijateljske avione.
Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća zanimanje za golublju poštu u Crvenoj armiji, u izvjesnoj mjeri izgubljeno poslije završetka Prvog svjetskog rata, ponovo je buknulo. Prije svega su mali perjani pomoćnici bili potrebni Radničko-seljačkoj Crvenoj zrakoplovnoj floti.
Vezano za više nego skroman razvoj sredstava zrakoplovne radioveze golubovi su se počeli koristiti za slanje obavještajnih podataka ili koordinata u slučaju prisilnog slijetanja aviona. Golubegrami (depeše) pisali su se na tankom papiru i stavljali u lake metalne kontejnere, pričvršćene za nožice ptice.
Rađeni su i eksperimenti polijetanja golubova s aviona, koji su leteli na visini od 300 metara do nekoliko kilometara. Poslije puštanja ptice bi se odmah orijentirale u prostoru, letjele prema zemlji i ustremljivale u svoje golubarnike.
Zamjenik narodnog komesara za vojna i pomorska pitanja SSSR-a Josif Unšlihte predložio je 1928. godine da se u zemlji uvede "vojna golublja obaveza" kako bi se odgovorilo na potrebe Crvene armije u ratno vrijeme za golubovima poštonošama, neophodnim službi za vezu. Već iduće godine u oružanim snagama bila je uvedena profesija " vojni dreser uzgajivač golubova pismonoša".
Sposobne ptice služile su u kopnenoj vojsci, avijaciji i floti i koristile se u osiguranju državnih granica. Intenzivno je razvijana mreža kako stacionarnih, tako i pokretnih vojnih golubijih baza na drumskom i zaprežnom transportu. U SSSR-u je 1938. godine delovalo više od 250 stanica sa trideset hiljada ptica.
Ipak, nekoliko vojnih operacija Crvene armije krajem tridesetih godina (sukob s Japanom na rijeci Halkin Gol, sovjetsko-finski rat) pokazale su neefikasnost golublje pošte. Zbog brzog kretanja trupa i čestih promjena lokacija njezina je primjena bivala jednostavno nemoguća.
"Ta vrsta veze u suvremenim formama djelovanja nije opravdana", referirao je u kolovozu 1940. godine načelnik za vezu Zapadnog posebnog vojnog okruga general-bojnik Andrej Grigorjev svom rukovodstvu. Zalagao se da se golubovi kao sredstvo za operativnu vezu isključe iz sastava sredstava za vezu i prebace izviđačkim odjeljenjima za osiguravanje dostave službenih informacija.
Ipak, rat protiv nacističke Njemačke koji je uskoro počeo pokazao je da je rano da se stavi točka na golublju poštu i da perjani vojnici mogu biti od velike koristi na bojištu.
Obučeni golubovi korišteni su za operativnu vezu stožera s jedinicima u prvim borbenim redovima. Kada su radiostanice prestajale raditi, jedina nada bili su pouzdani krilati vezisti.
Golublja veza postala je važna karika u sustavu obrane Moskve. Za doprinos u spašavanju glavnog grada tridesetak golubara odlikovano je ordenima i medaljama.
Nijemci, koji su i sami koristili golublju poštu, odlično su znali kakvu im nevolju mogu donijeti perjani vojnici u rukama partizana i ilegalaca. Oni su od stanovništva na okupiranim teritorijima zahtijevali da predaju sve golubove koje imaju. Neposlušnost je nerijetko kažnjavana smrću. Tako je šesnaestogodišnjak iz Rostova na Donu Viktor Čerevičkin strijeljan 28. studenog 1941. godine zbog toga što je tjedan dana krio svoje ptice.
Za presretanje sovjetskih golubova Nijemci su imali obučene sokolove i jastrebove. Sačuvan je izvještaj o neveseloj sudbini goluba registriranog pod brojem 48. Njega su nekoliko puta napali jastrebovi, ali se na kraju ipak uspio vratiti kući: "Već u sumrak ispred nogu golubara Popova pao je golub s brojem 48. Jedna nožica bila mu je slomljena i jedva se držala na tankoj koži, leđa su bila oguljena, a na grudima se nalazila skorena krv. Golub je teško disao i grabio zrak kroz otvoreni kljun. Na kraju ga je spasao veterinar koji ga je morao operirati."
Krilati vezisti osiguravali su nesmetanu vezu stožera s grupama armijske i divizijske izvidnice koje su djelovale u neposrednoj pozadini neprijatelja. U tu svrhu na neke zadatke zajedno s borcima odlazili su golubari s dvadeset do trideset golubova smještenih u pletenu košaru. Ptice su postale gotovo najpouzdanije operativno sredstvo za dobivanje i prosljeđivanje informacija za brojne partizanske odrede.
Na Drugom pribaltičkom frontu 1944. godine formirana je specijalna četa golublje pošte. Golubovi, njih 500 pod nadzorom 80 vojnika, obučeni su da lete u 22 pravca u polumjeru od 10 do 15 kilometara. U šest mjeseci oni su dostavili više od četiri tisuće "golubegrama".
Pored golubova vezista, Crvena armija mogla je dobiti takozvane golubove s projektilima ili streljivom. Ptice su slijetale na bombe prikačene za krila njemačkih aviona. Projektil bi se automatski otkačio, omogućavajući perjanom diverzantu da odleti, poslije čega je dolazilo do aktivacije.
Međutim, projekt naoružanih golubova zapravo nije ni primijenjen u praksi. Ptice uopće nisu razlikovale avionske bombe neprijateljskih aviona od aviobombi na sovjetskim bombarderima i mogle su biti velika opasnost za svoju avijaciju.
Sovjetska golublja vojska imala je ogromne gubitke u Drugom svjetskom ratu. Ipak, uspjela je značajno doprinijeti zajedničkoj pobjedi, dostavljajući desetke tisuća važnih informacija na određene adrese. Poslije završetka rata tehnički napredak definitivno je potisnuo golubove iz sustava vojne veze, a paralelno s ukidanjem golubljih stanica perjani vojnici uputili su se na zasluženi odmor.