Prošlog je 30 godina otkako se dabar vratio u našu zemlju, odnosno, otkako su jedinke donesene iz Bavarske, pa puštene u Savu i Dravu. Tim povodom se u ponedjeljak na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije obilježava taj veliki jubilej. O tome što se sve dogodilo od 1996. godine do danas razgovarali smo s profesorom Marijanom Grubešićem, jednim od ključnih ljudi koji su bili uključeni u projekt povratka.
Kad danas gledate unatrag 30 godina, što smatrate najvećim uspjehom reintrodukcije dabra u Hrvatskoj?
- Kada gledamo unatrag i realizaciju projekta, uspjeh je ostvarenje, za mnoge, „nemoguće misije“. Ulazak u takav zahtjevan projekt bio je veliki rizik. Velika je vjerojatnost bila – neuspjeh. U početku je bio problem dobivanja dozvole za hvatanje i izvoz zaštićene vrste iz Bavarske. Dozvole smo dobili tek nakon tri godine. Potom poteškoće s hvatanjem. I na kraju trebalo je organizirati i realizirati čak 14 doprema. Nemojmo zaboraviti da su tada bile klasične granice između zemalja s postupkom ulaska i izlaska, a kako se radilo o živim životinjama, to je podlijegalo špediterskom i veterinarskom postupku na svakoj granici, i na kraju carini i veterinarskom pregledu prije ispuštanja u Hrvatskoj. I, naravno, konačni je uspjeh da su dabrovi ostali i opstali na oba slivna područja, Save i Drave.
Je li vas brzina širenja populacije iznenadila ili je bila očekivana?
- Širenje dabrova bilo je očekivano, zapravo bilo je „obveza“ iz prijedloga projekta. Da nije postojala mogućnost širenja, ne bismo dobili zeleno svjetlo za ispuštanje, sukladno augsburškim preporukama koje se odnose na reintrodukciju. No, dinamika rasta populacije i širenje u konačnici su bili iznad očekivanja, tako da su se dabrovi u svega 3–4 godine pojavili na lokacijama i 200 km od mjesta ispuštanja. Kada smo usporedili naše podatke, mi smo u 15 godina postigli onu razinu populacije koju su ostale zemlje postigle kroz 20 ili više godina.
Koliko je projekt u početku bio znanstveni eksperiment, a koliko strateška odluka zaštite prirode?
- Projekt DABAR U HRVATSKOJ zapravo je dio europskog projekta reintrodukcije ove vrste i ujedno očuvanja vrste od nestanka. Nastavili smo ono što je središnja i sjeverna Europa već provela, a poslije nas su reintrodukciju dabra realizirale i susjedne zemlje. U to vrijeme ideja i sam projekt imali su vrlo veliku podršku i predstavljali su „svijetlu točku“ obnove faune i povećanja bioraznolikosti.
Hrvatska je bila među prvim zemljama u regiji – koliko je naša reintrodukcija utjecala na povratak dabra u susjedne zemlje?
- Susjedne zemlje nastavile su ono što smo mi realizirali. Našim projektom zapravo je „probijen led“ za ostale zemlje, sve do Rumunjske. Naša iskustva olakšala su cijeli posao ostalim zemljama dunavskog sliva, osobito oko administrativnih postupaka, ali još više oko hvatanja i transporta, jer su kolege već apsolvirale tu fazu, a mi smo u početku imali skromne rezultate hvatanja.
Postoji li danas regionalna suradnja u upravljanju populacijom dabra?
- Održala se izuzetno dobra suradnja i komunikacija među stručnjacima koji se bave dabrom. To pokazuje i vrlo dobar odaziv na konferenciju o dabru u dunavskom slivu koja se održava na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije 20. travnja, upravo na 30. obljetnicu prvog ispuštanja dabrova u šumi Žutica na stare rukavce rijeke Lonje. No, svaka zemlja, pa čak i pokrajina, ima određenu regulativu kojom je reguliran status dabra. To je upravo tema o kojoj će se raspravljati kroz panel na predstojećoj konferenciji.
Vidite li razlike u tome kako različite zemlje pristupaju dabru – kao vrijednosti ili problemu?
- Zbog znatnog porasta brojnosti i rasprostranjenosti dabra u cijeloj Europi postupno se pristupa rješavanju problema. Naime, zbog prekomjerne brojnosti, a pod strogom zaštitom, koja je još uvijek na snazi, dolazi do šteta od dabra, odnosno sukoba s interesima čovjeka. Pojedine zemlje, poput Češke, već su otišle korak dalje. Definirali su zone i u zonama sukoba provode redukciju brojnosti dabrova, što se pokazalo vrlo dobrim, jer se na taj način amortiziraju odnosi na relaciji dabar – čovjek. Općenito, u Europi, ali i kod nas, što su pokazale radionice s interesnim skupinama, ljudi nisu protiv dabra, ali postoje i granice tolerancije, gdje se mora „ograničiti prava dabru“.
Često se kaže da je dabar “inženjer ekosustava” – što to konkretno znači u hrvatskom kontekstu?
- Dabar svojim aktivnostima, osobito izgradnjom brana, stvara jezera koja su izuzetno vrijedna vodena, močvarna i vlažna staništa. Upravo ti novi ekosustavi nastali građevinskim sposobnostima dabra predstavljaju stanište vrlo velikom broju biljnih i životinjskih vrsta čiji život i opstanak ovise o – vodi.
Može li dabar imati ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, suša ili poplava?
- U posljednje vrijeme dosta se govori o ulozi dabra u pohrani ugljika. To jest jedan segment njegovog djelovanja. Mislim da su znatno veće vrijednosti nova staništa koja stvara, kako sam naveo u prethodnom odgovoru. Zasigurno zadržavanje vode i osiguravanje pitke vode za ostale životinje u vrijeme sušnog razdoblja, usporavanje toka i smanjenje rušilačke snage bujica u vrijeme obilnih kiša, taloženje erodiranog materijala i sl., ima značajnu ulogu i doprinos u sve izraženijim klimatskim promjenama. Naravno, nemamo iluziju da će dabar riješiti posljedice klimatskih promjena, ali može dijelom doprinijeti smanjenju posljedica.
Postoje li konkretni primjeri gdje je njegov povratak poboljšao bioraznolikost ili vodne sustave?
- U Hrvatskoj imamo već veliki broj lokacija koje bi trebalo na neki način zaštititi i očuvati, jer su stvoreni novi, iznimno vrijedni ekosustavi. Pokušavamo s Ministarstvom zaštite okoliša i zelene tranzicije te javnim ustanovama za gospodarenje prirodnim vrijednostima županija uspostaviti dijalog oko koraka kojima bismo proveli inventarizaciju takvih lokacija i definirali određenu razinu zaštite.
Sve se češće govori o štetama – je li dabar danas više uspjeh ili problem?
- Povratak dabra jest uspjeh, ali i nakon 30 godina ima isti status kao i na početku. Slobodna i nekontrolirana dinamika populacije dovela je do toga da danas imamo prekapacitirana staništa i zbog toga povećanje šteta. Stoga je problem s dabrom sve izraženiji jer je sve češće nastanjen na neprikladnim staništima (lokacijama), gdje ujedno nastaju štete na poljoprivredi, voćnjacima i cestama. „Prebukiranost“ prostora najveći je problem. Nažalost, nemamo operativni plan gospodarenja kao ni akcijski plan. Zbog toga se u posljednjih nekoliko godina sve češće u medijima prikazuje dabar kao – problem. Često status dabra uspoređujemo, na primjer, s kućom – što bi bilo da 30 godina ništa ne poduzimate oko održavanja?!
Koji su najčešći konflikti s lokalnim stanovništvom?
- Najveći konflikti su u voćnjacima, gdje ruši stabla, zatim zamočvarivanje poljoprivrednih površina zbog izgradnje brana, potom potkopavanje obala, zatim zatvaranje propusta ispod ceste pa se voda prelijeva preko ceste, i štete na poljoprivrednim kulturama, poput kukuruza, repe, soje i drugih kultura. Obzirom da je biljojed koji koristi za hranu preko 300 biljnih vrsta – sve kulture su mu na meniju.
Postoji li u Hrvatskoj funkcionalan model kompenzacija ili upravljanja štetama?
- Za štete koje počini dabar nadležno je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, odnosno Uprava šumarstva, lovstva i drvne industrije. Postoje određene djelotvorne mjere zaštite, osobito stabala žičanom mrežom, a poljoprivrednih kultura električnim pastirom. Klasične žičane ograde, koje sprečavaju ulazak ostalih vrsta, dabru ne predstavljaju prepreku jer prokopa kanal ispod ograde. Najbolja mjera zaštite na lokalitetima gdje je nepoželjan jest njegovo uklanjanje, što već provode u Češkoj.
Kako se u 30 godina promijenio odnos ljudi prema dabru?
- Jednome članku dao sam naslov „Od anđela do vraga!“, to donekle oslikava promjenu stava o dabru na nekim područjima. Čim dolazi do sukoba interesa s čovjekom, čovjek mijenja stav o vrsti. Kako dabra imamo previše u nekim dijelovima Hrvatske, odnosno premašio je kapacitet staništa, to je stav prema njemu negativniji. Na radionicama koje smo održavali u sklopu LIFE BEAVER projekta bilo je, naravno, i ekstremnih stavova, ali uglavnom su sudionici podržali ostanak dabra, ali uz razumno gospodarenje i smanjenje konflikata na prihvatljivu razinu.
Što je najveći mit o dabrovima koji biste voljeli razbiti?
- Postoji izreka u Americi „Marljiv kao dabar“, to je donekle povezano s pojmom „eko-inženjer“. Dakle, radi se o jednoj vrlo inteligentnoj i u obiteljskom smislu organiziranoj vrsti. Pojam „štetočina“ nije primjeren za dabra, a zapravo je posljedica negospodarenja i bježanja od konkretnih odluka i mjera vezanih za status dabra. Ovdje je zakazao sustav, a ne dabar! Želja mi je da se dabar vrati u optimalni prostor za život i da ga se tretira kao dobrog susjeda s kojim je moguć suživot.
Ulazimo li u fazu gdje više nije pitanje hoće li dabar opstati, nego kako ćemo živjeti s njim?
- Dobro gospodarenje, kao što je i sa svim gospodarski značajnim vrstama divljači, riješilo bi nastalu situaciju. Još jednom naglašavam – 30 godina se neke stvari guraju pod tepih!
Koji su najveći izazovi u sljedećih 10–20 godina?
- Vjerojatno će u cijeloj Europi doći do promjene statusa dabra – više definitivno nije ugrožena vrsta. Promjenom statusa po Bernskoj konvenciji otvorit će se mogućnosti za lakše i jednostavnije donošenje plana gospodarenja te njegove provedbe.
Može li dabar postati primjer uspješne reintrodukcije za druge vrste u Hrvatskoj?
- Zasigurno da. No, treba imati na umu da je svaka vrsta specifična za sebe. Ima već gotovih projekata za reintrodukciju pojedinih vrsta, no javlja se problem – a radi se često o rijetkim i općenito ugroženim vrstama – možete li dobiti dopuštenje za hvatanje i premještanje živih jedinki ako se radi o malobrojnoj autohtonoj populaciji.
S druge strane, danas bi taj ili takav projekt puno teže realizirali jer se znatno povećao administrativni postupak provedbe projekta reintrodukcije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....