Noćna utrka: Evo kako šišmiši i leptiri nadmudruju jedni druge u tami

Šišmiši (Chiroptera) svima su prepoznatljivi mali leteći sisavci. Primarno se hrane raznim skupinama kukaca, kao što su noćni leptiri, kornjaši i mnogi drugi. Nekoliko vrsta šišmiša hrani se voćem, nektarom i kralježnjacima, dok se svega tri vrste hrane krvlju. Broj takozvanih „vampirskih“ vrsta šišmiša vrlo je malen naspram ukupnog broja vrsta u svijetu, koji doseže 1300 i čini ovu skupinu drugom najraznolikijom skupinom sisavaca nakon glodavaca. U Europi je zabilježena 51 vrsta, a u Hrvatskoj su prisutne čak 33 vrste šišmiša.

Velika većina šišmiša aktivna je noću te se oslanja na sposobnost eholokacije. Eholokacija je sposobnost orijentiranja u prostoru pomoću osluškivanja vlastitih zvučnih signala. Glavna podjela šišmiša upravo se zasniva na mogućnosti ili nemogućnosti korištenja eholokacije; sitnošišmiši (Microchiroptera) imaju sposobnost eholokacije, dok velešišmiši (Megachiroptera) nemaju.

Azil Dumovec

Eholokacija je sposobnost orijentacije u prostoru pomoću zvučnih valova koje šišmiši samostalno proizvode. Ali što to zapravo znači i kakvi su to zvukovi? Šišmiši stvaraju raznolike zvukove visokih frekvencija u raznim intervalima, ovisno o tome pokušavaju li se orijentirati ili pronaći hranu. Ti zvukovi šire se prostorom dok ne naiđu na neku prepreku te se odbiju od nje natrag do ušiju šišmiša. Ovisno o vremenu koje je potrebno da se zvuk vrati do njihovih ušiju, šišmiši određuju udaljenost od prepreke ili plijena, kao i njihov smještaj u prostoru. Frekvencije zvukova kreću se između 20 i 60 kiloherca (gornji prag ljudskog sluha oko je 20 kHz). S obzirom na to da više frekvencije brzo oslabe putujući kroz zrak, šišmiši ih koriste kad su vrlo blizu plijenu. Niže frekvencije duže su stabilne putujući zrakom te mogu pomoći šišmišima pri orijentaciji u prostoru. Službeno, tipovi zvukova koje šišmiši stvaraju mogu se podijeliti na CF (constant frequency/stalna frekvencija) i FM (frequency modulation/modulacija frekvencije) zvukove. FM zvukovi raznoliki su u svojim valnim duljinama i njima šišmiši kartiraju područje oko sebe, a CF zvukove, koji su stalne valne duljine, koriste kako bi identificirali specifičan plijen.

Sposobnost eholokacije dala je šišmišima ogromnu prednost u noćnom lovu, onemogućujući plijenu skrivanje u tami, što je brojne insekte natjeralo na inovativnost u izbjegavanju napada ovih vrhunski opremljenih predatora.

Velik broj vrsta razvio je sluh koji je osjetljiv na frekvencije eholokacije. Time su povećali mogućnost izbjegavanja šišmiša. Neke vrste evolucijski su razvile sposobnost stvaranja zvukova zbog kojih šišmiši misle da su otrovni, dok vrste iz porodice ljiljaca ili sumračnika (Sphingidae) proizvode zvukove koji ometaju eholociranje i time zbunjuju šišmiše. Ljiljci su ovu tehniku razvili prije 26 milijuna godina, no u međuvremenu šišmiši su pronašli i način kako se suprotstaviti ovoj obrani. Kako bi izbjegli ometanje eholociranja, neke vrste uspješno su krenule emitirati zvučne valove koje noćni leptiri ne čuju, čime se onemogućuje njihovo protudjelovanje, piše Hyla.

Postoje i vrste noćnih leptira koje ne mogu čuti te su zbog toga bile puno izloženije napadima šišmiša i uskraćene neophodnog osjetila u izbjegavanju šišmiša. Ipak, i one su se evolucijski prilagodile na stalni pritisak ovih vrhunskih predatora. Jedan od takvih zanimljivih načina obrane od napada šišmiša jest akustična kamuflaža koja je po svojoj ulozi jednaka kriptičnoj obojenosti. Noćni leptiri koji se koriste ovom vrstom obrane imaju krila građena od posebnih ljuskica koje upijaju energiju zvučnih valova i time znatno umanjuju jačinu zvučnog signala koji će se vratiti do eholocirajućeg šišmiša. Upijanjem energije ljuskice osiguravaju da ovi noćni leptiri postanu nevidljivi gladnim šišmišima; ljuskice upijaju energiju zvučnih signala u vrlo velikom rasponu, tako da su noćni leptiri sigurni od napada šišmiša neovisno o korištenoj valnoj duljini.

Još jedan način barem djelomičnog izbjegavanja napada šišmiša jest i razvoj akustičnih mamaca, odnosno produljenih tjelesnih nastavaka. Svrha ovih tjelesnih nastavaka jest što više raspršiti zvučni signal koji šišmiš šalje i time ga namamiti da napadne najmanje ranjiv dio tijela noćnog leptira kako bi si isti povećao šanse za preživljavanje. Neki od ovih tjelesnih nastavaka su zadebljanja i produljenja na prednjim i stražnjim krilima. Noćni leptiri razvili su raznolike mehanizme izbjegavanja napada šišmiša, koji se ustrajno bore protiv istih kako bi povećali svoj ulov.

Ovaj međuodnos savršen je primjer koevolucije, utrke u naoružavanju koja traje milijunima godina i nastavlja se i danas.