Bojni gušteri žive u našoj zemlji, i dok su neki svima poznati, druge manje znamo. Riječ je o vrstama koje su rjeđe i samim time manje poznate, pa često prolaze neprimijećene. Iako su često skriveni u travi, pukotinama stijena ili na teško dostupnim planinskim obroncima, manje poznate vrste guštera u Hrvatskoj važan su dio naših ekosustava i prirodne baštine.
Ivanjski rovaš (Ablepharus kitaibelii) je naš najmanji gušter, koji zbog svoje sitne građe često ostane neprimijećen. Ima kratke noge i razmjerno malu glavu u odnosu na glatko i sjajno tijelo koje je brončane do maslinastozelene boje, ponekad s vrlo sitnim točkicama koje tvore jedva vidljive pruge duž leđa i repa. Donja strana tijela mu je zelenkasta, plavičasta ili sivobijela, a prepoznatljiv je i po upečatljivoj tamnoj pruzi koja se proteže sa svake strane od nosa pa sve do repa.
Ivanjski rovaš jedina je vrsta iz porodice Scincidae koja obitava u Hrvatskoj te je zabilježena na samo dva lokaliteta, u gradu Iloku i Parku prirode Papuk, gdje je ograničen na svega nekoliko hektara pogodnog staništa, što ga čini osjetljivim na gubitak staništa uslijed požara, zarastanja ili krčenja šuma. Ova vrsta najčešće nastanjuje topla, otvorena ili poluotvorena staništa u nižim predjelima, poput travnjaka s niskim grmljem, kamenjara i rubova šuma. Takva staništa moraju biti dobro osunčana te imati razvijen prizemni sloj trave i listinca, koji mu omogućuje sakrivanje kada je potrebno.
Zbog glatkog tijela i zanimljive prilagodbe da u opasnosti savija noge u posebna udubljenja na bokovima i kreće se puzeći, može nalikovati na sljepića (Anguis fragilis). Međutim, lako ga razlikujemo jer je sljepić veći i u potpunosti bez nogu. Savijanje nogu mu omogućava učinkovitiji bijeg kroz gustu vegetaciju, a bržem kretanju dodatno pridonosi i dugi rep. Osim toga, još jedna zanimljivost vezana uz rovaša je da se od ostalih guštera razlikuje i po tome što nema kapke, piše Hyla.
Zapadnomediteranski zelembać (Lacerta bilineata) izgledom podsjeća na naše poznatije zelembaće. Ima kratku glavu i dugačak rep, a mužjaci su najčešće jarko zelene boje. Ženke su zelenkaste ili smeđe, ponekad s prugama po leđima, dok je trbuh žut. Na vratu se mogu vidjeti sitne crne točkice te je on kod mužjaka, ali i nekih ženki, plavkast. Mladunci su svijetle, bež boje.
U Hrvatskoj je ova vrsta zasad zabilježena samo na otoku Cresu i često se zadržava u blizini ljudi, primjerice u vinogradima i voćnjacima, no pronalazimo je i na područjima prekrivenim grmljem te rubnim šumskim dijelovima. Najsličniji je običnom zelembaću (Lacerta viridis) i velikom zelembaću (Lacerta trilineata), a razlike između njih najuočljivije su kod mladunaca; dok zapadni i obični zelembać imaju manje pruga ili one potpuno izostaju, veliki zelembać ima tri ili pet izraženijih pruga te je općenito veće i snažnije građe.
Velebitska gušterica (Iberolacerta horvathi) naš je endem, dobro poznat brojnim planinarima koji je često susreću na osunčanim planinskim stijenama. Srednje je veličine i spljoštenog tijela, što joj omogućuje lako kretanje po stijenama. Leđa su joj smeđa do tamnosiva, često s tamnijim mrljama, dok su bokovi još tamniji. Trbuh je žut do svijetlozelen, a vrat i donja strana tijela su bez mrlja.
U Hrvatskoj ova vrsta nastanjuje planinska područja Učke, Gorskog kotara, Kleka, Velebita, Poštaka i Dinare te područje Plitvičkih jezera. Najčešće je nalazimo na vlažnim staništima sa stijenama i vrlo malo vegetacije. Na prvi pogled može podsjećati na zidnu guštericu (Podarcis muralis), no velebitska gušterica nema točke na vratu, mužjaci nemaju crvenkast trbuh, a razlikuju se i po rasporedu ljusaka na glavi.
Oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala) ima spljošteno tijelo, tanak rep i izrazito zašiljenu glavu. Leđna strana tijela može varirati od tamne, sivkaste ili gotovo crne, sa sitnim svijetlim točkama, dok su trbuh, vrat i glava plavi, osobito kod mužjaka u vrijeme parenja. Rep je također plav, s tamnim prstenovima.
U Hrvatskoj je nalazimo duž obale od sjeverne Dalmacije do juga te na brojnim srednjodalmatinskim i južnodalmatinskim otocima, a unesena populacija postoji u Osoru na Cresu, gdje dijeli stanište s našim biljnim endemom primorskom dimovicom (Corydalis acaulis). Najčešće živi na kamenjarima i strmim stijenama uz more, ali se često može vidjeti i u naseljima, kako se penje po zidovima kuća. Najsličnija je mosorskoj gušterici (Dinarolacerta mosorensis), od koje se razlikuje po obliku glave i intenzivnoj plavoj boji trbuha i repa.
Mrki ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus) jedan je od najupečatljivijih predstavnika mediteranske faune, a njegov hrapav izgled jasno ga izdvaja od svih drugih vrsta na području Hrvatske. Ovaj gušter lako se prepoznaje po svom specifičnom izgledu. Leđa su mu tamnosiva do crvenkastosmeđa, često prošarana crnim mrljama, a središnji dio leđnih ljuski je uzdignut, otkuda i dolazi njegov naziv. Mužjaci imaju tamnoplavi vrat i jarko narančast do crven trbuh, dok su ženke svjetlije.
U Hrvatskoj živi duž većeg dijela obale te na većim otocima poput Krka i Cresa, a u unutrašnjost prodire do južnih padina Velebita, Dinare i Troglava. Najčešće nastanjuje topla, djelomično sjenovita staništa, gdje ga možemo pronaći na stijenama, suhozidima i starim kućama obraslim vegetacijom. Sličnih vrsta gotovo da nema, iako ženke mogu podsjećati na zidnu guštericu, no grebenaste ljuske siguran su znak da je riječ o mrkom ljuskavom gušteru.
Za kraj, vrijedi spomenuti zanimljivo novo otkriće: alpsku guštericu (Zootoca carniolica), čija je prisutnost u Hrvatskoj tek nedavno potvrđena. Dugo se smatrala vrstom Zootoca vivipara, no genetska i morfološka istraživanja pokazala su da analizirane populacije u Hrvatskoj zapravo pripadaju vrsti Zootoca carniolica. Iako još postoji mogućnost da prava Z. vivipara također obitava kod nas, trenutačni podaci na to ne upućuju i potrebna su dodatna istraživanja na većem broju uzoraka.
Ove se dvije vrste razlikuju i po načinu razmnožavanja; dok Z. vivipara rađa žive mlade (viviparnost), Z. carniolica polaže jaja (oviparnost). Vrsta je zabilježena u planinskim područjima Žumberka, Macelja, Gorskog kotara, Velebita te na području Plitvičkih jezera, te u nizinskim predjelima istočne Hrvatske (Spačva) i novopronađenom lokalitetu u Podravini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....