Statistika je obično neumoljiva: pas iz azila koji se ne udomi u štenećoj dobi ima manje šanse za udomljenje kasnije. Još ako je ženka i uz to crna, šanse su, posebno s protokom vremena, nikakve. Bobi, doduše, nije ni ženka ni crn, ali nekako se dogodilo da je svoj 18. rođendan proslavio u osječkom azilu.
Ima to veze s tom što je u tom azilu ostavljen u dobi od devet godina. Po svemu, senior, a za takve se ne stvaraju redovi udomitelja. Zbog toga je malac, sad već gluh i slabovidan djedica, proveo godine u Nemetinu. Nije tamo bilo loše, znamo da je osječki azil najljepši u zemlji, ali nije to dom.
A onda se dogodilo čudo. Nitko mu se nije nadao, s obzirom na azilsku staž kojeg je 'natukao', godine i statistiku.
- Tog našeg Bobiku, našeg maleckog djedicu, čeka dom u Splitu! Ide kod naše udomiteljice, koja je već udomila Ančicu, isto bakicu. Ljudi, koliko smo sretni ne možemo vam ni opisati - napisali su iz osječkog Azila na Facebooku, izazvavši opće oduševljenje među onima koji su Bobija upoznali, ali i onih koji ga prvi put vide.
Kako i ne bi, kad to znači da će Bobi zadnje godine života, koliko god ih bilo, provesti samo u svojem domu, s ljudima koji su samo njegovi i krevetićem koji mu pripada.