Ira je jedno od troje štenaca koje su prije tri mjeseca članovi dubrovačkog skloništa Žarkovica spasili od hladnoće i gladi. Zajedno sa svojom majkom, kujicom Abbom, ostavljeni su u šumi kraj Petrovog Sela. Dečki Leo i Bigi udomljeni su nakon dva mjeseca, čim su se mogli odvojiti od majke. Posljednja je ostala mlada ženka Ira, koja je trajni dom pronašla prije nekoliko dana, u domu Marije Lučić i njene obitelji.
- Ima dvije godine otkada je moj prošli kućni ljubimac uginuo i nisam bila do sada spremna. Cijelo sam se vrijeme nećkala, hoću-neću. Kad sam vidjela Iru, to je odmah bila ljubav zato što je ona pas kakvog sam ja oduvijek zamišljala. Nije ni do izgleda, iako je jako lijepa, ne mogu reći do čega je točno. Samo sam znala da ju želim udomiti, ispričala nam je Marija.
Iru je prvi put vidjela u prilogu Libertas TV-a. Lokalni dubrovački mediji inače jednom tjedno prikazuju priče iz azila, a Dubrovnik.net ima ciljanu akciju "Udomi, ne kupuj". Nakon što je svoju buduću ljubimicu vidjela na televiziji, zvala je Žarkovicu i raspitala se o njoj. Sedam dana nije stigla tamo otići te nije znala hoće li ju Ira čekati. Oba brata, Leo i Bigi, već su bila pronašla dom.
- Ako nam je suđeno, bit će gore kad dođem, rekla je tada Marija. I Ira ju je dočekala.
Da se radi o sudbonosnom susretu govori i Sandra Sambrailo, osnivačica skloništa za životinje Žarkovica.
- Dođite se upoznati, slika je jedno, rekla je Sandra Mariji. - Da vidimo kakav će biti odnos jer psi uvijek bolje znaju odabrati vlasnike nego oni njih. To je šesto čulo, instinkt im je nepogrešiv. Kad je došla to je bilo to, vidjelo se da je suđeno, prepričava.
Na troje štenaca i mamu Abbu naišao je gospodin u blizini Petrovog Sela, desetak kilometara od Dubrovnika, kada je šetao svog psa. U to jutro 24. studenog prošle godine, nakon kišne i hladne noći, javio je skloništu Žarkovica. Pošto gospodin svaki dan šeta istom rutom, a dan ranije pasa nije bilo, iz skloništa pretpostavljaju da su ostavljeni noć ranije.
Abba je iskopala rupu ispod stabla u draču da skloni sebe i štence. Sandra i kolege odmah su krenuli. Abba je bila u strahu. Gladna, smrznuta, ispaćena i nesigurna kujica svejedno ih je prihvatila.
Kasnije su doznali da je imala dom.
- Znamo kod koga samo još nismo razgovarali s vlasnikom. Teško je tu emocije savladati, a svi znamo da kažnjavanje ljudi koji napuštaju svoje kućne ljubimce na kraju nema rezultata. Svakako, prijava veterinarskoj inspekciji je upućena i sad čekamo, kaže Sandra.
Pretpostavlja da su ostavljeni baš zato što se Abba okotila. - Imati četiri psa umjesto jednog je velika razlika. Uvijek apeliram na vlasnike, posebno kuja i mačaka, da nam se jave ako nisu u stanju kastrirati svoje pse da se jave da ćemo mi pomoći. Jedini način da se smanji broj neželjenih pasa i mačaka je kastracija. Broj pasa u našem azilu pada, ali svejedno, svako novo štene je razlog za brigu. Nema opravdanja za ovaj čin. Ostaviti kuju i štence u šumi bez zaklona, hrane i vode. To su još male bebe koje nisu imale ni mjesec dana. To je čin za osudu, oštra je osnivačica skloništa.
Gladna i žedna dvogodišnja kujica Abba bila je toliko mršava da su joj se vidjela rebra. Nju i štence su odveli u veterinarsku ambulantu na pregled. Svi su bili zdravi, ali zbog majčine mršavosti, bojali su se da mlijeko nije dobro. Zato su njoj dali najbolju moguću hranu, a njima zamjensko mlijeko. Nakon otprilike sedam dana krenula je uobičajena procedura čišćenja od unutarnjih i vanjskih parazita i cijepljenja. Abba je sada čipirana i kastrirana te spremna za udomljavanje.
- Za Abbu i njene štence smo odvojili prostor da budu na miru. Međutim, ona je vrlo druželjubiva kuja i odmah je prihvatila ostale pse i družila se s njima. Na kraju su svi bili zajedno u tom lijepom prostoru. Imamo puno brižnih mužjaka i ženki koji odmah preuzimaju brigu o štencima. Ona bi izašla van i prošetala se, a oni bi čuvali štence. Tako cijeli naš azil funkcionira, ispričala je Sandra.
U Žarkovici bojali su se da će Abba loše prihvatiti Irin odlazak jer su stalno bile zajedno. U trenutku rastanka, svima su dali jesti, a njih dvije su odvojili. Kad se Abba zabavljala s hranom, odveli su Iru.
- Sve je to lijepo, ali u jednom trenutku je i tužno za nas koji se rastajemo od tog psa. Nekad idu daleko, ali Ira i njena braća su blizu, u Dubrovniku. Nekad taj moment rastanka između majke i kćeri zna biti tužan pa nastojimo nekako olakšati. Abba sada ne pokazuje nikakvu tugu. Ali događa se da njuškaju, traže tragove štenaca koji odu.
Ira je udomljena tek 12. veljače ove godine. Po odlasku od mame Abbe, stigla je u Marijin dom. U početku je bila jako plašljiva i sve joj je bilo jako čudno.
- Naravno, ipak je tri mjeseca bila na Žarkovici. Nije naučena na ljudski dodir. Svaki put kad bih ju u početku išla pomaziti, odmaknula je glavu. Sada je drugačije. Treba malo vremena se prilagodi. Nije se bila naučila maziti i to joj je nešto sasvim novo, kaže Marija Lučić.
Drugih ljubimaca nema pa Marija najavljuje da će Ira postati prava razmažena jedinica.
- Jutros je prvi put morala ostati malo sama. Prvih dana sam gledala kako mi je kćer u školi pa se mijenjala da štene ne ostane samo, pošto je tako plaha. Puno leži. Jučer smo bili vani i hodali. Pa malo ide, malo stane, još se nije oslobodila skroz. Veliki je pomak što šeće i maše repom. Baš se treba naučiti na sve. Čekamo da se skroz opusti. Postupak je spor, ali je bitno da se svaki dan vidi nešto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....