Oni koji dođu u Gradski muzej Varaždin, ako je Grofica raspoložena, moći će je vidjeti. Ima dana kad njeno grofovstvo odskiće svojim poslom, no često je se može vidjeti kako patrolira hodnicima, zainteresirano njuška neki ugao ili jednostavno hoda muzejem kao da je njen.
On je, zapravo, zaista njen. Grofica je, naime, mačka, a znamo da mačke cijeli svijet promatraju kao da im pripada. Na kraju krajeva, na recepciji muzeja je letak s informacijama o njoj, tako da ona uopće nije tašta kad misli da je muzej njezin.
Priča o ljubavi zaposlenika te institucije i mačke počela je prije gotovo tri godine, kad je u dvorištu utvrde muzeja pronađena nekoliko mjeseci stara tigrasta mačka. Zaposlenici nisu morali biti pretjerani detektivi da zaključe kako tako sitna nije tamo došla sama, nego ju je netko ostavio. Malena je našla mjesto u dvorištu u kojeg se mogla skriti.
- Prvih dana smo je hranili uglavnom onime što nam je bilo pri ruci - naši gableci i slično, no ubrzo smo počeli donositi od svojih kućnih ljubimaca mačju hranu ili, kako je tko mogao, kupiti koju vrećicu hrane, poslasticu... Malo-pomalo, kako je rasla, mačka se na nas naviknula, pa smo je počeli puštati i u prostor za muzejsko osoblje, tim više jer je dolazilo hladno zimsko razdoblje, koji je objeručke prihvatila jer smo joj uredili i mali kutak gdje može jesti, boraviti i spavati - kaže nam Anita Peričić iz muzeja.
Cijelo to vrijeme pokušavali su joj pronaći dom, raspitujući se među ljudima koje su znali. No, nisu uspjeli. Još dok su tražili dom pokrenuli su akciju među sobom i skupili novac za njenu sterilizaciju, koja je obavljena u prosincu te godine,
- O Grofici smo se nastavili brinuti kupujući hranu, ampule protiv nametnika i sve ostale mačje potrepštine iz vlastitih džepova, a ona je u Starom gradu počela „osvajati“ sve više prostora. Otkrivajući Stari grad i iznutra, sve češće nam se pridruživala i u stalnom postavu kad smo tamo bili s posjetiteljima, za koje je bila prava atrakcija. Od jeseni prošle godine Grofica je i službeno naša muzejska mačka-stanarica u Starom gradu. Utvaramo si da smo odluku donijeli mi, ali vjerojatno je to ipak ponajprije Grofičina odluka i o njoj se otad brine Gradski muzej Varaždin- pojašnjava Anita.
Grofica je svoja - nekad je satima nitko ne vidi, a onda se stvori iza nekog ugla. Ona je ta koja sve prostore u Starom gradu poznaje bolje od svih iz muzeja, kaže Anita kroz smijeh, jer se na kraju krajeva može zavući u svaki kutak. Kad je raspoložena, a to je često, eto nje da bude pratnja posjetiteljima dok razgledavaju muzej. Koliko ostaje? Koliko joj se da - nekad duže, nekad kraće. Kad joj dosadi, ode dalje.
- Često dođe pogledati kako teku pripreme kod postavljanja izložbi ili u tom prostoru za to vrijeme bezbrižno dremucka, a ponekad prisustvuje i na otvorenjima izložbi i drugim programima. Osim što ponekad nađemo nešto iz njezina „lovnog“ repertoara pa nastojimo to brže-bolje maknuti, do sada nismo zamijetili nikakvu štetu na bilo kojem muzejskom predmetu ili u prostoru koji bi bili njezino „nedjelo“; od samog početka svoga boravka u Starom gradu Grofica se ponaša vrlo kultivirano i stoga ima neograničen pristup u sve prostore koji je zanimaju - dodaje Anita.
Kaže kako je svi vole - čak i oni koji njome ispočetka nisu bili previše oduševljeni. I dok je ona svačija miljenica, ona ima svojeg najdražeg čovjeka: to je vodič. Obostrano je: on u svoje slobodno vrijeme voli donijeti kakvu finu vrećicu hrane ili se malo podružiti s njom. To i nije toliko čudno kad znamo da je baš on prije nekoliko godina udomio jednog mačka koji je osvanuo u Starom gradu i nije htio iz njega otiči.
- Priču o našoj muzejskoj mački Grofici nismo davali previše u javnost, strahujući, ponajprije, da će nam ljudi početi ostavljati neželjene mačke, ili pse koje mi ne bismo imali srca zanemariti. No, s druge strane, možda i priča o Grofici potakne ostale institucije, pojedince… da više pozornosti obrate i na životinjski svijet oko sebe koji treba našu pomoć i ljubav - zaključuje Anita.
