Ljubav je, u srži, veoma jednostavna. Uz sve ono što ona jest, ima važnu osobinu – ne napušta. Ljubav je ta zbog koje se borimo – do zadnje kapi krvi, do zadnjeg udaha, dok ima ikakve nade. Čak i kad je više nema.
Ljubav je ta zbog koje činimo stvari koje za sebe možda nikada ne bismo napravili, ali kad se radi o onome koga volimo – ne odustajemo. Ne napuštamo. Ne bježimo. Činimo stotine malih i velikih stvari da naše voljeno stvorenje bude dobro i sretno, čak i kad se kraj bliži. Posebno kad se kraj bliži, zapravo.
Zna to vlasnik psa Bobija iz Zagreba, koji broji zadnje dane. Bobi je star i bolestan, a zadnjih deset dana ne može sam hodati. Nažalost, kraj mu se bliži, no još uvijek ga ništa ne boli. I zato njegov vlasnik daje sve od sebe da mu zadnji trenuci koje provode zajedno budu dobri. Neki bi rekli – pa nije to puno, ali u današnjem svijetu njegov maleni čin nevjerojatno je velik. U svijetu u kojem odbacujemo jedni druge zbog sitnica, u kojem ljudi uspavljuju zdrave pse, Bobijev vlasnik je pokazao što je ljubav.
– Susjeda znam iz viđenja, živi malo dalje od mene. I ono što znam jest da ima samo Bobija. Zato mi se srce stisne kad vidim kako ga dva puta dnevno u tačkama vozi na livadu. Budu tamo petnaestak minuta, da pas obavi što ima, pa idu doma. Tužno je sve to, ali nam vraća vjeru u ljude – kaže nam Zdenka Košpić Dedić, koja je snimila čovjeka i njegovog psa.
Čovjeka koji Bobija ne može nositi, pa ga vozi. Čovjeka koji ne odustaje od svog psa, iako zna da nemaju još puno vremena. Koji čini sve što može da on osjeti travu pod šapama, dok još može.
Čovjeka koji svima nama daje do znanja što znači voljeti svog psa.
Ili, jednostavnije, što znači voljeti. Do kraja. Bez uvjeta, pitanja, pritužbi. Uporno. Nepopustljivo. I sve to dok mu se srce slama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....