Svi na ovoj planeti dijele priče. Neki od nas se rode kao bogati i lijepi, drugi su siromašni i neugledni. Svi patimo, neovisno tome gdje smo i u kojim okolnostima rođeni. No, ima onih koji pate više. Nema tu razlike između ljudi, pasa, mačaka... Patnja je patnja, a srce koje ona razdire je uvijek samo to - srce, bez obzira u kakvom tijelu kuca.
Nedavno je jedan takav mali patnik pronađen u Osijeku. Nesretni starčić proveo je 13 godina uz vlasnicu koja ga je okrutno zanemarivala. Pronađen je tek nakon što se ozlijedila, a nedugo nakon je preminula. Pas, nazvan Golum, bio je pothranjen, toliko da je jedva stajao na nogama. Oči su mu bile upaljene, a imao je i tumore. U osječkom Azilu, a nagledali su se oni koječega, takav užas nikad nisu vidjeli. Nisu mogli vjerovati da se netko prema psu toliko loše ponašao, tretirajući ga lošije nego komad namještaja. Činjenica da se bojao ljudi i htio iz ugristi, iz čistog straha, govori sve.
U Azilu su ga odmah počeli dovoditi u red. Planirali su ga ojačati, poslati na operaciju, pa su mu tražili privremeni dom. Do tad se smjestio, tiho i neprimjetno, u sobu gdje je peć, jedina koja u azilu postoji. Svoje mršavo tijelo stisnuo je blizu topline i bio onakav kakav je htio biti cijeli život: neprimjetan. Ako ste neprimjetni, nećete dobiti batine, zar ne? Je li ih dobivao, ne znamo sa sigurnošću, ali pas koji iz straha grize sigurno nije bio samo moren glađu.
Ležao bi u boksu, u strahu gledajući druge pse i ljude. Kad bi čuo Ksembu iz druge sobe, vječnu lajavicu i gunđalicu, stisnuo bi se u sebe. Nije taj u 13 godina života nikoga vidio: ni čovjeka ni psa. Sve je bilo novo i sve je bilo strašno. No, nije se imao snage boriti. Pustio bi da ga iznesu iz sobe vani, da obavi svoje. Tiho bi pojeo što je bilo u zdjelici i nije se bunio kad su mu stavili kanilu. Pustio je da mu rade sve što trebaju.
No, u njegovim se očima vidjelo da se predao. I to davno, davno prije nego su ga Pobjede spasile. U njegovom malenom tijelu, povrijeđenom i bolesnom, više nije bilo snage. Je li m nedostajala vlasnica, koja ga je dovela u to stanje? Ili su godine zlostavljanja izvukle život iz njega? Ne znamo. No, Golum se predao. Na svojoj dekici, u toplom, konačno sit, samo je uzdahnuo i zatvorio oči. Otišao je, kažu u azilu, onako kako je živio: neprimjetno. Tiho. Kao sjenka. Nadaju se, kažu, da nije patio. Jer premda je imao odvratan život, kakvog nikad i ničim nije zaslužio - a moglo bi se pitati je li ga zaslužilo ijedno biće na ovom svijetu - otišao je spokojan.
- Dragi naš Golume, žgoljo, čuperku jedan mali, budi barem iza duge sretan, budi na oblaku zdrav i veseo, sada više briga nemaš... Svima nama ostaje još jedan ožiljak, još jedna uspomena, još jedan anđeo koji će se s ekipom gore brinuti da nas vrijeme služi baš kada treba, da pazi na ekipu koja je dolje ostala i nada da ćemo se jednom sresti... Mirno spavaj anđele - napisali su Pobjednici uz njegovu fotografiju.