Svi oni koji pomažu životinjama tijekom vremena nagledaju se ružnih prizora. U našoj zemlji su to uglavnom lanci koji se urežu oko vrata, odrezane šape ili tragovi rezanja po tijelu. To su slučajevi o kojima smo zadnjih godina pisali i koji su izazvali zgražanje. Vlasnike koji su im to učinili, ili nekad obične prolaznike koji su odlučili učiniti nešto odvratno nemoćnom stvorenju, uglavnom nikada nisu pronašli.
Slučaj iz Osijeka drugačiji je: pas je vlasnički. Živio je sa svojom vlasnicom u samom centru grada. Nitko ništa nije znao? Nadajmo se da je tako, kažu iz azila, jer ako je netko znao, a ništa nije učinio, taj bi isto trebao odgovarati.
Sve se počelo odmotavati u subotu, kada ih je policija pozvala da dođu po psa koji pripada ženi koja se teško ozlijedila u svojem domu. Oni su, čuvši da je riječ o vlasničkom psu, te da je rodbina žene koja se ozlijedila na licu mjesta, odbili doći. Smatrali su da nije riječ o nezbrinutoj životinji te da tamo nema posla za njih. No, onda ih je nazvao jedan policajac, privatno, i zamolio da dođu. Rekao im je doslovno: 'Ovo nikad u životu nisam vidio!'. Zbog toga su odmah stigli.
- Ženu je iz stana iznijela hitna, kroz prozor, jer kroz vrata nisu mogli ući zbog nagomilanih stvari. Kako su nju izvukli, kroz taj isti prozor je iskočio pas i nasrnuo na vrećicu s nekim pljesnivim kolačima koje je tu netko za Božić ostavio. Evo, iskreno: u 14 godina, koliko pomažemo životinjama, ovako nešto nismo vidjeli. To je strašno: pas koji nema dlake, ni sami ne znamo koliko dugo nije jeo, kao ni koliko je star - kažu nam iz Azila, potreseni.
Obitelj sa ženom koja se ozlijedila, a kasnije i preminula u bolnici, nije bila bliska. Znali su da nekog psa ima, ali ništa o njemu nisu znali. Niti ga žele. Pokrili su inicijalne troškove i to je sve.
- Vjerojatno nikad nije izašao van, jer mu koža točno tako izgleda. Pun je tumora. Od subote je na infuziji, jede pet puta dnevno jer će ga prevelika količina hrane najednom ubiti. Reži, grize, boji se. Ne znam je li ikada vidio ikoga osim nje? Toliko pitanja, ali nemamo odgovora. Stvarno nas je ovo potreslo - pričaju nam.
Dob još ne znaju - čekaju da im Uprava za veterinarstvo dostavi podatke s čipa, jer je pas upisan samo u staroj bazi, pa ne mogu drugačije saznati nešto o njemu.
- Dale smo mu ime Golum. Zašto? Jer još uvijek mrzi ljude. Mrzi svijet. Ne pozna ga, njemu ovo sada tek izgleda kao najgora noćna mora. Ali, znaš, sada barem dobije jesti i to je velika stvar - pričaju nam.