Tatjana Jurić dirljivom se objavom zauvijek oprostila od svoje voljene kujice

Svaki skrbnik neke životinje zna kako se bol koja ostaje nakon gubitka tog prijatelja i člana obitelji ne može opisati. Tu bol ne mogu razumjeti oni koji je nisu osjetili. Tatjana Jurić ostala je bez svoje voljene kujice Jack i od nje se na Instragramu oprostila dirljivom posvetom koju prenosimo u cijelosti.

- Otišla je moja Jack i ja pojma nemam kako podnijeti ovu prazninu. Ne znam hodati, a da se ne osvrćem gdje je. Ne znam biti, a da je ne tražim krajičkom oka i da je ne čujem negdje blizu. Od snimanja, terena, etera, montaža, studija, kava, sastanaka, druženja, frizera, šminkanja, odmora, kupanja, spavanja, veselja, tuge, samoće i tišine… Jack je uvijek, ali uvijek kad bi bila dobrodošla i kad je željela, bila uz mene. A dobrodošla je bila uvijek i željela je sa mnom uvijek.

Iz legla, ona je izabrala mene. Iako sam ja došla po njezinog brata, ona mi je iz legla prva prišla i ostalo je, kažu, povijest; životno prijateljstvo koje će me grijati zauvijek. Kažu, kad pas izabere tebe, to je posebna misija koju to biće ima, a ja sam to osjećala svaki, ali svaki dan. I da smo dobile još vremena zajedno, opet bi bilo premalo. Ne bih se usudila tražiti ni dana više, jer ta spona koju smo nas dvije imale, to je nešto što me smiruje kad me trbuh onako mučno zaboli dok je tražim gdje je, a nje oko mene više nema. Znate onaj film Njegova mračna građa kad svatko ima svoju animalnu dušu koja hoda s njima, uz njih, oko njih. Ako njoj naudiš, ni njima nije dobro. E, to je meni moja Jack bila.

Jack je jednostavno bila - moja duša. Način na koji me ta mala, dobra duša oblikovala u ovih 14 godina, podrška i utjeha koju mi je dala! Upoznala sam razne tuge i praznine, ali ovaaaa, ljudi moji, ova je tuga… Ne pronalazim joj riječ i stalno mislim da sam joj trebala dati više, da sam je trebala zaštititi bolje! Baš zbog njihove nevinosti, zbog njihove nježnosti i dobrohotnosti… Zato toliko boli.

I manite me se vi koji ćete sada o tome kako je to samo jedan pas, Jackie je bila i ostaje ravnopravan, pa i povlašteni član naše obitelji, spona s mojim roditeljskim domom, uspomena na mamu i sretne trenutke, uspomena na onu bezbrižnost koja pripada mladenaštvu. Ona zadnja spona. I konačno sam shvatila jednu stvar, o odrastanju i sazrijevanju: ne starimo mi s godinama, s pukim protokom vremena; mi starimo sa svakim odlaskom važnih nam ljudi i životinja, s njihovim odlascima koji nam kidaju dušu, a moja je duša od jučer popodne pokidana.

Moje me tuge ne čine nesretnom, da, ali danas sam pokidana. Otišla je moja Jack. A ja, na samu tu pomisao, ne mogu disati. Jer, onaj trenutak, onaj jedan trenutak koji ulovim pa osvijestim da mi moje Jack kraj mene više nema i da mi se vratiti neće, pa da zajedno stvaramo nove uspomene… Jer, što su nove uspomene u kojima nje više nema…

E taj trenutak mi kida dušu i taj je trenutak podsjetnik na to da u životu jedino takvi i vrijede - vrijede samo oni trenuci zbog kojih ne možeš disati. Pa opet, kad pomislim na zadnji put kad sam je vidjela… draže mi je to da dalje ja moram bez Jackie, nego da je Jackie morala dalje bez mene. Radije bih da sam ja njoj tužna nego ona meni - napisala je i objavila nekoliko njihovih zajedničkih fotografija.