Jedan starac raskomadan u svom dvorištu ali (zasad) živ, jedan kućni psić živ pojeden nadomak kućnih vrata – i ti recentni događaji u Italiji, sve učestaliji, pokazuju koliko je izmijenjen odnos čovjeka i prirode.
Albertinu Espostiju (92) amputirana je desna ruka i dio lijeve noge pošto ga je u njegovu dvorištu prekjučer napao i dijelom rastrgao vepar. Poprište je bilo San Giovanni del Dosso, naselje u Lombardiji, u mantovanskom kotaru, na granici s Emilijom, ne baš selo u šumi, nego urbana jezgra, središte Mantovanskog otoka.
Esposti je izišao iz kuće čuvši psa kako bjesomučno laje i reži. Kad je vidio da se pas na sav glas svađa s veprom i da se zvijere okrenulo put njega – nije stigao uteći. Albertinov sin Ivano iz daljine je vidio kako mu se otac otima, dotrčao je kao bez duše, pa je vepar pustio žrtvu, ali već djelomice raskomadanu. Albertino Esposti sada je u intenzivnoj njezi bolnice u Cremoni gdje je operiran, u stabilnom stanju, ali mu je život ugrožen s obzirom na kombinaciju trauma i dobi.
Žrtva u Venetu nije bila ljudska, ali ukućani kukaju za svojim psom kao da im je rod. Poprište je u utorak bio Canale d‘Agordo, naselje u Venetu poznato po partizanskoj borbi i kao rodno mjesto Albina Lucianija, potonjeg pape Ivana Pavla I. Ondje je Dino Xaiz cijepao drva, u vrtu ispred kuće, dok je Blondie, četverogodišnji patuljasti pomeranski špic, trčkarao tridesetak metara dalje, i on ispred kuće. Pojavio se vuk, Blondie se dao u lajanje, braneći svoj teritorij, a vuk ga je napao, ščepao zubima i trkom odnio put šume. Xaiz je, kaže, trčao za njim tristotinjak metara ne bi li spasio psa, makar ranjenoga, ne bi li vuk ispustio plijen, ali grabežljivac je bio uporniji i brži. Ili ga je odnio da ga ruča u miru, ili ga je pošao servirati svojim vučićima – ne zna se. Xaiz je dan kasnije našao samo nešto Blondievih dlaka, nedaleko od obližnjega nogometnog igrališta.
"Badava već mjesecima prijavljujemo vlastima da se vuci ovuda skiću. Ali se ipak nikada ne bih nadao da će mi zaći u dvorište", rekao je Xaiz tamošnjim novinarima.
Divlje zvijeri gube svoje stanište u koje čovjek prodire nezadrživo i katkad bezumno. Pa one prodire u ljudsko stanište, tražeći hranu i prostor. Rezultati mogu katkad biti dražesni, poput lisice koja je svaki petak uvečer (kakav li je kalendar imala u glavi?) svraćala na pizzu. Mogu biti groteskni, poput veprova koji, u discipliniranoj koloni, čekaju zeleno pješačko svjetlo na semaforu da bi prešli ulicu nadomak Vatikana. Mogu biti degutantni, kad se galebi i pantagane otimaju o smeće razbacano pored prepunih kontejnera na rimskoj periferiji. Mogu biti tragični – a tih je događaja sve više.
Ne dolazi vuk u kolibu u svojoj šumi da bi ručao Crvekapičinu baku, ne napada s družinom ovce na plandištu, kao u Dalmaciji ili Lici, nego kao nekažnjivi agresor smaže psića koji se ustobočio braniti svoj teritorij. Ne okreće se ranjeni vepar protiv lovca koji ga je napao u njegovoj šumi, nego gine na cesti ubivši i motociklista čija se dvokolica spotakla o zvijere. Samo ove godine sedmero Talijana je poginulo u sudarima s divljim svinjama na cestama.
Priroda se ne sveti. Nije to u njenoj prirodi. Veprovi ne grohoću u grmlju kad lovac lovca nadjene sačmom pobrkavši ga s divljom svinjom. Priroda se samo proteže preuzeti svoje, oteto, ali ne i zaboravljeno. Džungle su ponovo zagospodarile hramovima i gradovima napuštenima u Indiji ili u Andama. Veprovi i vuci, lisice pa i srne, sada su samo predstraža, izvidnica majke prirode koja vreba što bi mogla povratiti od onoga što su njezina odmetnuta djeca, zvijeri u odjeći, otela svojoj subraći po genomu.