Medvjed kojeg su lovci upucali u Kostreni mnoge je potaknuo da se zapitaju zašto je točno sišao među ljude, s obzirom na to da je poznato kako oni ne vole baš našu vrstu. Prema riječima Đure Hubera, profesora emeritusa na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i stručnjaka za ovu divlju vrstu, medvjedi se u naseljena područja spuštaju u proljeće i jesen iz cijelog niza razloga.
– U jesen se medvjedi približavaju ljudima radi hrane, kada se moraju udebljati za zimovanje, posebno u godinama kad izostane urod ploda bukve, tj. bukvice, glavne jesenje hrane medvjeda koja mu osigurava potkožne zalihe masti za zimovanje. U proljeće, kada je sezona parenja, mužjaci traže ženke na velikom području te tada najčešće i stradavaju na cestama i željezničkoj pruzi. Također, ženke s mladima rođenima zimi, u proljeće vole biti bliže naselju jer se tu osjećaju sigurnijima i manja je opasnost da će im mužjak koji nije otac ubiti mlad - pojasnio je Huber za Novi list.
No, dodaje, u ovo doba godine najviše se mogu vidjeti mladi mužjaci u drugoj godini života koje je majka upravo otjerala od sebe da bi se ponovo parila. Oni su zbunjeni, naivni, radoznali, uvijek gladni jer brzo rastu, a u šumi ih ganjaju i odrasli mužjaci. Takav je bio i ovaj u Kostreni, smatra Huber, navodeći kako su svi medvjedi od Slovenije do Grčke tzv. smeđi medvjedi (Ursus arctos) koji pripadaju dinarsko-pindskoj populaciji. Ovu vrstu karakteriziraju životni vijek od 20 do 30 godina, težina od 80 do 250 kilograma za ženke, odnosno 130 do čak 550 kilograma za mužjake te visina od 160 do nevjerojatnih 290 centimetara.
Pojašnjava da je više od 90 posto medvjeđe hrane biljno, dok ostatak čine beskralježnjaci, jaja i ličinke mrava i drugih kukaca. Medvjeđa funkcija u šumskom ekosustavu je ta da služe kao “raznosači sjemenki” biljaka koje su pojeli, a nisu do kraja prožvakali ili probavili, što je način kojim pomažu širenju tih biljnih vrsta te ujedno i širenju izvora svoje hrane. Istraživanjima o kretanju medvjeda na području Gorskog kotara, Like i sjeverozapadnog dijela granice Hrvatske i BiH, u kojima je sudjelovao Đuro Huber, zaključeno je kako raspon njihovog godišnjeg kruga kretanja varira od 200 do 550 četvornih kilometara.