U praksi se često srećemo sa brojnim problemima i bolestima ustiju i zuba zbog neprilagođene prehrane ili njege. Sve češće se u veterinarskoj praksi svakodnevno susrećemo sa mačjim stomatitisom.
Mačji kronični gingivostomatitis pogađa 0,7 – 4% mačaka i izrazito je bolno, neugodno stanje koje se opetovano javlja rezutirajući jakim upalama oralnog tkiva. Postoje dva oblika ovisno o lokalizaciji upalnog procesa u usnoj šupljini. Prvi oblik je karakteriziuran upalom koja počinje u desnima i tkivu koje okružuje zub. Drugi oblik, kaudalni stomatitis, uključuje upalu u stražnjem dijelu oralne šupljine, na spoju gornje i donje čeljusti. Kaudalni stomatitis je izazovniji za liječenje. Ne postoji pasminska i dobna predispozicija.
Kod mačjeg stomatitisa, zahvaćena područja u ustima uobičajeno budu zažarena,izraženije crvene boje, lako krvare i izgledom imaju zrnatu strukturu. Oboljele mačke, imaju problem sa uzimanjem hrane i žvakanjem. Bolest može doprinijeti gubitku tjelesne težine, izraženom zadahu iz ustiju, oboljele mačke mogu sliniti ili krvariti iz usta te se često šapicama grebu oko ustiju. Također, vrlo brzo se javlja gruba, slijepljena dlaka po cijelom tijelu kao direktna posljedica smanjenog čišćenja i lošije apsorpcije i smanjenog unosa hrane.
Poznato je da neke mačke razviju gingivostomatitis kao posljedica bakterijske ili virusne upale, periodontalnih bolesti i resorptivnih lezija zubiju. Načelno se smatra da mačke sa gingivostomatitisom imaju promijenjen imunitet koji dozvoljava napredak bolesti. Podjednako i smanjen i preaktivan imunitet dovode do nastanka bolesti. Neadekvatan imunosni odgovor životinje na bakterijski zubni plak ipak ima najveću ulogu u nastanku procesa. Pretjerana reakcija na bakterijski plak dovodi do pretjerane upalne reakcije koja, ukoliko ne primjenimo odgovarajući tretman, može napredovati do ozbiljnijeg autoimunog stanja u kojem organizam „napada“ svoje dentalno tkivo. Dokazana je uloga mačjeg kalicivirusa i kasnijeg gingivostomatitisa, kao i virusa zarazne mačje leukemije i side, infekcije Bartonellom henselae koji direktno ne uzrokuju gingivostomatitis, ali imaju važnu ulogu u nastanku.
S obzirom da ne postoji jednostavan laboratorijski test za dijagnozu, uobičajeno se ona postavlja prema anamnestičkim podacima i pregledom oralne šupljine mačke. Neke druge sistemske bolesti i učestaliji gingivitis i periodontitis mogu prikriti konačnu dijagnozu. Preporučljivo je napraviti uobičajene krvne pretrage i testirati mačku na FiV/FelV virus.
Prilikom pregleda, većina mačaka nerado otvara usta, pokazuje znakove boli i neugode. Kod nekih mačaka moguć je biokemijski nalaz hiperglobulinemije, no važno je napomenuti da kod kroničnog mačjeg gingivostomatitisa hematološka pretraga ne pokazuje neutrofiliju.
Dentalni rendgen ili barem rendgen glave mogu pomoći u dijagnostici periodontalnih bolesti ili resorpcije korijena zuba. U nekim slučajevima potrebna je i biopsija zahvaćenog tkiva za diferencijaciju od tumora usne šupljine.
Plan liječenja gingivostomatitisa ovisi o stupnju i težini stanja i individualnom pristupu pacijenata s obzirom na imunosni odgovor svake životinje. Kako ne postoji specifični uzročnik gingivostomatitisa, tako ne postoji ni specifična terapija. Prva linija obrane su redovna dentalna higijena i održavanje dobrog imuniteta. Medicinski tretman uključuje kontrolu zubnog plaka i kamenca i održavanje upalno- imunosnog odgovora. Da bi spriječili bakterijsku komponentu bolesti, uobičajeno se koriste antibiotici, ali najčešće se upala vrati čim se oni prestanu koristiti. Upotrebom kortikosteroida postiže se smanjenje upale, no valja napomenuti kako oni gube na efektivnosti duljim uzimanjem. Mogu se koristiti i imunomodulatori, interferoni, laktoferin i masne kiseline kao i lijekovi protiv bolova.
U praksi se pokazalo da medicinski tretman može privremeno pridonijeti kontroli bolesti, ali dugoročno rezultata nema. Ultrazvučno čišćenje zubiju ima minimalan dugoročni efekt s obzirom da bakterije u usnoj šupljini vrlo brzo nakon tretmana nastave svoj rast. Mačke nerado pristaju na dnevno četkanje zubiju kod kuće.
Kod mačaka koje ne reagiraju na lijekove i na redovno čišćenje plaka i kamenca potreban je sljedeći korak - kompletna ekstrakcija svih zubiju, odnosno svih zubiju iza gornjih i donjih očnjaka i/ili ekscizija zahvaćenog tkiva.. Ukoliko postoji bilo kakav znak upale mukoze oko sjekutića, tada je potrebno izvaditi i njih.
Prema istraživanju, 80% mačaka više ne razvije gingivostomatitis nakon kompletne ekstrakcije zubiju. Kako bi bili sigurni da je uklonjeno cijelo tkivo oko zuba koje upalno reagira potrebna je alveotomija zuba. Najčešće greške koje se događaju u praksi su nepravilno vađenje zubiju, kada ostane mali dio korijena zuba u čeljusti. Dakle, potrebna je kirurška ekstrakcija zubiju.
Mačji gingivostomatitis je potencijalno životno ugrožavajuće stanje kod mačaka, vrlo često kompleksan veterinarski problem koji često dovodi do frustracije vlasnika. Najveći problem je zabrinutost vlasnika kako će mačka živjeti i jesti nakon vađenja svih zubiju. Životinja će nakon oporavka imati normalnu kvalitetu života i živjeti bez bolova.
Kod akutne faze bolesti, mačka zbog bolova ne može uzimati suhu hranu, a neke ne mogu jesti ni mekanu. Preporuka je u prvoj fazi namočiti suhu hranu ili pasirati mekanu kako bi bili sigurni da mačka jede. Nakon kirurške ekstrakcije, mačke nastavljaju jesti mekanu hranu 2-3 tjedna nakon zahvata i prigodno nastavljaju terapiju za bolove.