Ima tih nekih pasa koji u azilu provedu cijeli svoj život. Premda je azil stvoren samo kao usputna stanica, ona u kojoj će se pas oporaviti od napuštanja ili pak užasa koje je prošao i potom pronaći novi dom, neki nikada ne odu dalje od njega. Ostanu u ta četiri azilska zida, ili bolje rečeno, ograde, sve do smrti. Nekima se volonteri smilluju, pa ih povedu doma, samo da zadnje dane svojih života ne provedu u azilu.
Navikli su oni samo na skloništa i ne znaju za bolje. Nije to ni tako loše, ako čovjek ima na umu ulicu. U azilima, barem većini njih, nitko te neće udariti nogom (ni letvom), za hranu se ne treba boriti, ako se razboliš, vode te kod veterinara. Azil je najbolje u životu napuštenih i zlostavljanih pasa, ali treba biti put do stvarno najboljeg, a to je dom. Tu obično zapnu oni koji stvarno nemaju sreće - crne kujice, psi s invaliditetom, seniori...
Ne čudi zato da je kujica s najdužim stažem u osječkom azilu ona crne boje. Dobila je i ime Crna, iako joj sad više i ne pristaje. Vrijeme je, naime, učinilo svoje, pa je sad sijeda.
- Njoj je ovo pet-tisuća-osamsto-četrdeset-i-sedmo jutro da se budi u Azilu. Naša bakutanerica s nevjerojatnom energijom popratila je sve naše Pobjede, od daleke 2007. godine pa do danas Više nije crna, ne čuje, ne vidi, zablesa se na momente... Ali, tu je, s nama, oduvijek i zauvijek - kažu iz osječkog azila, u kojem više ne gaje nadu da će netko vidjeti njihovu Crnu i povesti je doma.
Barem da u zadnjim mjesecima svojeg života osjeti sve one divne stvari u životu svakog psa: ruku koja češka na pravom mjestu iza ušiju, krevetić koji je samo tvoj, poslasticu koja je kupljena posebno za tebe, šetnju u kojoj se hoda polako i, ono što nikad nije doživjela, tišinu doma. U azilu je uvijek bučno, 180 grla nastoji dati do znanja što osjeća. I premda Crna više i ne čuje kao nekada, sigurno bi bila sretna kada bi okrenula leđa azilu i konačno (ako ne ušima, a ono srcem) čula ono zvonce koje zvoni kod svakog udomljenja - ali da jednom konačno zazvoni i za nju.