Tref je, sasvim sigurno, trenutno najjadniji pas u našoj zemlji. Ima sigurno nesretnijih od njega, ali oni obično nisu upoznali bolje. Naravno da su nesretniji oni jadnici i jadnice koji spavaju na hladnom betonu, u svinjcu, na hladnom, oni koji nemaju što jesti i piti, koji trpe zlostavljanje... No, Tref nije trebao biti u toj skupini nesretnika. O Trefu nikad nismo trebali pisati u rubrici VauMijau, jer je taj momak jednom bio na ulici, došao je u osječki azil i potom pronašao dom pun ljubavi. Mahnuo je repićem kad je za njim zazvonilo azilsko zvonce, ono koje uvijek zvoni kad se netko udomi, i otapkao sa svojom vlasnicom u bolje sutra.
Bilo je to njegovo zbogom Nemetinu i tako je i trebalo biti. Mi bismo možda o njemu pisali, ali samo ako bi, recimo, napunio 18 godina. Ili spasio svoje vlasnike od opasnosti.
No, nije zbog toga završio u našoj rubrici. O Trefu pišemo jer je od jučer opet u azilu. Ne želi izaći iz boksa da obavi što treba. Reži na zaposlenike, trese se od straha. Ne zna on kukavac što je napravio, što mu se zbilo, zašto je na tom mjestu gdje laje 180 pasa, gdje su njegovi voljeni ljudi....
Uvjeren je da im se nešto strašno dogodilo, sasvim sigurno, jer znamo kakvi su psi. Oni ne razumiju da ih njihovi voljeni vlasnici mogu samo tako ostaviti. Kao vrećicu smeća u kojoj se, recimo, nalaze naše drage tenisice. Puno smo u njima hodali svijetom, bile su nam drage, ali nam više ne trebaju, pa ih ostavimo kraj kontejnera. Možda će usrećiti nekog manje sretnog od nas, mislimo ako smo humani, dok ostavljamo vrećicu.
E pa to su napravili Trefovi vlasnici. Do prekjučer bio je on normalan, sretan pas. Onda se sve promijenilo.
- Gledam pred sobom upitnik i ugovor koji su potpisali za njega i tako me bode u oči pitanje koje glasi ‘Zbog kojih situacija biste se odrekli skrbništva nad psom? Primjerice: selidba, razvod braka, previše troškova, dolazak djeteta u obitelj, zdravstveni razlozi...‘ i u njen odgovor ‘Ne postoji takva situacija‘. Pa opet, Tref je u Azilu zbog dolaska djeteta u obitelj. Šupili su ga kao da nikad nije ni bio njihov i još su se s nama svađali jer nisu htjeli platiti naknadu za vraćanje (da, kad udomljavate psa ne plaćate ništa, ali platit ćete ako će taj pas zbog vas biti opet ostavljen) - kaže volonterka azila.
Kod svoje dojučerašnje obitelji Tref je bio sretan - živio je u stanu, igrao se, jurio za lopticom... Sad se trese u boksu, a zaposlenici muku muče što napraviti. Samo se o njemu priča. Ne znaju što napraviti da mu olakšaju. Svi znamo kako je to - slomljeno srce boli.
- Čitam kako se moje kolegice dopisuju oko toga kako postupati s njim i bole me ove rečenice ‘Baš sam se pitala kakav je danas. Ono jučer je bilo užasno, ali baš užasno. Jadan je za poludjet ‘ i ‘Grozno. Ne sjećam se goreg....‘. Što reći, njegovo udomljavanje iz Azila i njeno "spašavanje" njega rezultiralo je njegovim slomljenim srcem - dodaje volonterka.
Trefu trenutno traže ‘kumove‘, koji će mu financijski olakšati boravak u azilu, a onda, kad se malo navikne na nove životne okolnosti, i novi dom. Onaj pravi, dom s velikim D, onaj u kojem mu srce neće biti slomljeno. Onaj u kojem se neće niti sjećati da su nekad negdje postojali ljudi koji su ga ostavili poput starih tenisica uz kontejner.
Onaj u kojem će ga voljeti onako kako bismo svi trebali voljeti svoje ljubimce - bezuvjetno. Do kraja. Bez obzira na okolnosti. Na kraju krajeva, ljubav i jest takva, zar ne? Kad je prava, ona ne slama srca i nije ni najmanje uvjetovana okolnostima. Sve ovo drugo? To su samo bijedni supstituti za ljubav. Ona je sila koja ne poznaje granice, koja se pruža onkraj života, i neće nestati pri prvom zapuhu vjetra. To je ljubav kakvu želimo Trefu, kao i svakom stvorenju na ovom svijetu. To je ljubav zbog koje se isplati živjeti.