Naša Tita ima deset godina. Život joj je počeo tako da ju je netko bacio u kontejner, ali dobra žena ju je izvukla i, zakučastim putevima sudbine, dovela u naš dom. U tih deset godina Titina je priča više puta objavljena u Jutarnjem listu, a često nam je bila pseći model u studiju. Pod svjetlima reflektora je testirala kolačiće iz psećih pekarnica, ulazila u trgovine u kojima psi inače ne smiju, vozila se autom, vlakom, autobusom, tramvajem i u košarici bicikla, niz puta plivala u rijeci, jezeru i moru, sudjelovala sa svojom vlasnicom na jednoj utrci (hodale smo, da se razumijemo, jer njena vlasnica, potpisnica ovih redaka, ne trči), odlazila je na satove baleta... Tita cijeli svoj život spava u krevetu sa svojom vlasnicom (jer Tita to želi), odmara na kauču, drijema na svom krevetiću. Tita zna da su tri obroka dnevno i poslastice normalna stvar. Trčanje na livadi u trajanju dva sata je također normalno. Kiša i snijeg su super, jer kad se vratimo doma, nju se obriše i osuši. Društvo još jednog psa i mačke su također normalna stvar, baš kao i ljudi s kojima se družimo, koji joj donose poslastice i znaju gdje se voli češkati.
Tita je, jednostavno, voljeni član obitelji.
Sad kad znate kako je zadnjih deset godina živjela jedna Tita, zamislite psa koji sve to nema. Na svijet su došle iste godine. Dok je naša Tita uživala u ljubavi i svemu onome što tu ljubav prati, jedna kujica nije bila tako voljena. Živjela je u kutu prekrasnog, zelenog dvorišta. No, taj njen kut je sve te godine bio prljav i pun njenog izmeta. Skriven je, da se ne vidi, pa ona deset godina nije vidjela nikoga osim svojih vlasnika. Dok je naša Tita jela svoju rođendansku tortu, ova je jadnica glodala kosti koje su joj prebacili preko ograde. Dok je Tita spavala u toplom sa svojim ukućanima, ova je jadnica drhturila od hladnoće. Kad bi vani grmjelo, Tita bi se promeškoljila u snu, znajući da je na sigurnom. Ova je jadnica bila sama, pod kišom, uplašena zvukom grmljavine. Nije imala nikoga tko bi je utješio, osušio, volio. Nije imala, zapravo, nikoga na cijelom tom svijetu kome bi bilo stalo do nje.
Zamislite tu muku: deset godina, dan za danom, skriveni ste od ljudi. Ne možete otići, jer ste zatočeni. Jedete kosti i gutate kamenja, koja i sada ljudi nalaze u vašem izmetu. Mišići su vam atrofirali, jer se niste micali. Vi ste neželjeni i nevoljeni. Veterinara u životu vidjeli niste.
Dan za danom, deset godina koji su dugi kao vječnost, bez nade izbavljenja. Niste nikome ništa loše učinili. Jednostavno vas ima uz svoju kuću netko tko vas ne voli. No, ne želi vas udomiti nekome. Nisu ni pokušali. Jednostavno su vas bacili u taj kut dvorišta, daleko od očiju, i čekaju dan kad ćete umrijeti, da vas se riješe.
Ovaj bezimeni pas je, naime, do jučer bio vlasnički pas. Deset je godina životarila u okolici Vinkovaca. Iako nije imala baš ništa, ljude obožava. Kad su je spasili, prvi je put sjela u automobil i oduševila se. Gurnula je glavu kroz prozor i uživala u svemu novome: u vjetru na njušci, mirisima, a vjerojatno najviše o tome što odlazi iz užasa u kojem je živjela.
Dobila je ime Đurđa. Iz jada i bijede su je izvukle volonterke udruge Srce za šapice iz Slavonskog Broda. Žena iz Zagreba koja im se javila da će kujicu privremeno primiti kod sebe se prestala javljati, tako da joj hitno traže privremeni dom. To za početak, a onda, naravno, i trajni. Onaj dom u kojem će Đurđa živjeti kao naša Tita. Odnosno, onako kako bi trebao baš svaki pas na ovome svijetu.
Ako joj možete pružiti dom, javite im se na Facebook ili nama na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.