Ima taj jedan pas iz Osijeka kojeg mnogi znaju. Kujica, zapravo. Crna, čupava, uvijek u trku za čovjekom na biciklu. Poslušno čeka na semaforu, cupka dok on kupuje u pekari i nadviruje se je li i njoj nešto donio. Ime joj je Garica jer je baš takva: garava, a malena. Bila je nedavno u azilu, napali su je drugi psi, a njen je vlasnik u očaju nazvao volontere. Veterinar je zašio rane, spasila se ona i oporavila, donacijama su se skupilo za plaćanje veterinaru. On to nije mogao platiti, a rekao je da, ako se njoj nešto dogodi, da on nema za što živjeti.
On nije imao skoro ništa, ali mu je bila cijeli svijet. Zvao je svaki dan da pita za nju, a od sreće je plakao kad mu se vratila. Na svijetu nije imao ništa, i nije trebao ništa, ali jedino je nju zvao svojom.
I ona je zvala njega svojim.
Nitko nije očekivao da će se Garica tak brzo vratiti u azil. No, dogodilo se upravo to. Nije je njen čovjek ostavio, nego je hitna pomoć došla po njega. Nije ona dala da ga odvedu, nego je lajala na njih, pa su zvali zaposlenike Azila da dođu po nju.
- Srce tako pukne čovjeku, pogotovo kad znaš da su oni jedno drugom sve što imaju. Baš je teško biti netko tko takvim situacijama razdvaja umjesto da spaja, baš je bilo teško Garicu dovesti u Azil, a njoj je bilo najteže od svega pustih ih da ga odvedu.
On je dobar i ponosan čovjek. Čovjek koji vrlo malo ima, ali kojemu kako sam kaže "ne treba ništa". Tražio je samo da pomognemo njoj u par navrata, zapravo lažem! On osobno nije tražio ništa, drugi ljudi su nas zamolili da se angažiramo, on nije odbio. Mislim da njoj nikad ništa u životu nije odbio.
Njih dvoje žive siromašno. Nemam tu što posebno uljepšavati, znam kad vidim kad netko nema ni 10 posto onoga što obično ljudi imaju, ali ono što mi je najfascinantnije u njih, mislim da više od toga ni ne trebaju. Oni svuda điraju, skupljaju boce, nikog ne diraju, ništa nemaju protiv ni sa svijetom, i vole se, vidiš iz aviona kako taj pas tog čovjeka gleda i vjerujte mi, ništa drukčije on ne gleda nju!
On je već par puta išao u bolnicu na po par dana, i svaki put nas je molio bi li mogli pričuvati Garicu i uvijek smo to činili, liječili smo je, čipirali, kastrirali, i stvarno je užitak družiti se s tim psom. No, još je veći užitak pomoći takvom drugarstvu, takvom paru, onome što njih dvoje imaju- pričaju iz azila.
Mislili su da će ovoga puta ona kod njih biti svega nekoliko dana, no, doznali su loše vijesti. Čovjek je na respiratoru. Ako se ne dogodi neko čudo, on se neće vraćati kući. Odnosno, neće biti sposoban za samostalni život. Nikad više.
- Garici se život, a ni ne zna još, naglavačke preokrenuo. Još jutros smo se ponašale kao da je ovo samo privremeno, a već sad je siroče. Nesreća baš ne bira i baš ne udara zasluženo...- kažu iz azila, odakle su zamolili ljude da im se jave da za privremeni smještaj. Kujica nije starija od par godina i, kažu, ima divan karakter. Malena je, bistra, naučena na život u kući, dobra je sa svim životinjama.
- Dobra je kao netko tko je imao samo to malo, ali je to čuvala kao zjenicu oka. Sad nema ni toga - kažu iz azila.