PAS PAS

Tuga u Zemuniku: Tvrdili su da grize, nisu mu ni pošteno ime dali, a onda su ga izbacili na cestu...

Prvi dan je proveo skriven ispod deke, bez hrane i pića, previše prestrašen da izađe
 Zadarski azil

Parafrazirat ćemo Georgea Mereditha, koji u svom Egoistu kaže da je posjedovanje bez obveze prema posjedovanom ravno savršenstvu. U toj genijalnoj knjizi pisac navedenom rečenicom cilja na međuljudske odnose, no može se ona primijeniti i na pse. One jadne, zavezane u dvorištu, u blatu, svinjcu, žalost i jadu. Ljudi koji sebe smatraju njihovim vlasnicima uživaju u savršenstvu tog odnosa - nemaju nikakve obveze prema tom malom stvorenju koje su zatočili iz tko zna kojeg razloga. Čuva im kuću? Kokoši? Svi u selu imaju psa, pa i oni? Koji god razlog bio, njima je sjajno: povremeno mu daju vode u onoj staroj posudi punoj rupa i hrđe, tu i tamo dobije ostatke njihova ručka, a kad krene lajati da im privuče pozornost, mašući repom od sreće i željan njihova društva, ignoriraju ga.

To je najbolji scenarij, najgori je onaj u kojem ga udare.

Koji je dio ovog scenarija primjenjiv na psa koji je prije nekoliko dana pronađen na cesti kod Zemunika, ne zna se. Poznato je, doduše, da je imao vlasnike. Kad je pronađen, oni su volonterkama azila iz Zadra napisali da je agresivan, da ih grize i da ga se boje. Psa od nekih pet kilograma.

Odbili su snositi troškove pregleda veterinara. Iako je star godinu dana i zakonska obveza im je čipirati ga, nisu to napravili. To znači i da nije cijepljen protiv bjesnoće. Pokušali su objasniti da im je tako rekao veterinar, premda niti jedan veterinar neće vlasnicima preporučiti kršenje zakona. Čak i ako je ljubimac bolestan, čipiranje se napravi jer je bezbolno, traje pola minute i ni najmanje ne utječe na zdravlje psa

image
Zadarski azil

Znate li koje u mu ime dali? Jer da, potrudili su se da ga nekako nazovu. Zlobnici bi rekli da su puno truda uložil u to - nazvali su ga PasPas.

- Taj isti PasPas nas uopće ne grize. Psihički je slomljen. Uvijek kažemo da se neki psi preporode kad dođu u azil, jer s kim i kako žive, to je jezivo. Prvi dan, cijeli dan, nije izašao ispod dekice. Nije jeo, pio, niti obavio što mora. Samo je ležao i tresao se - kažu volonterke iz azila.

Kad su ga primile, nisu znale koliko dugo će mu trebati da zaboravi ono u čemu je živio prije. No, ispostavilo se da to nije dugo trajalo - glad je prva pobijedila maleno tijelo, pa je pojeo burek. Potom je popio vode, obavio svoje i čak otišao u šetnju. Sve oko njega bilo mu je novo i neobično, čudesno. Nije on nikada bio u kući, niti vidio druge pse i djecu. Sve mu se svidjelo.

- Jedino što smo primijetile je da vani traži njih, svoje bivše vlasnike. Tužno je to, jer mu oni nisu dali baš ništa u životu osim tuge, ali takvi su psi - rekli su iz azila.

Dali su mu ime Sax, ostavivši zauvijek u prošlost tu jadnu, malu, nevoljenu sjenku PsaPsa. Otišao je u svoje privremene obitelji, koja možda postane i trajna. Valja vidjeti što će vrijeme donijeti, no jedno je sigurno - za njega su konačno došli sretni dani.

image

U prvoj šetnji

Zadarski azil
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. ožujak 2024 15:07