Ena Begović sjedi na novogodišnjem tulumu u kutu sobe malog dvosobnog stana, u neboderu u Ivanić-gradskoj ulici u Zagrebu. U stanu se natiskalo 30-ak ljudi.
Plešu, zabavljaju se, sviraju bendovi Aerodrom, Telefon Blues Band... Ena opušteno sjedi u fotelji i prelistava modne časopise.
Nenad Polimac: Propuštena šansa hrvatskog filma
I inače stalno čita, obožava knjige. Guta ih odmalena, najdraži su joj klasici i krimići. Posebno voli Dostojevskog, čita Petrarcu...
I dok čita, puši Winston. Događa se to potkraj 70-ih.
Dolazak u Zagreb
Ena izgleda obično, uopće ne nalikuje na divu kakvom će je kasnije predstavljati, ali zra-či nečim posebnim. Odjevena je jednostavno, u suknju i džemper, raščupane duge tamnoplave kose, bez trunke šminke. Ne izgleda ni kao da se sredila za tulum. Ne pjeva, ne pleše, povučena je, čak asocijalna. Samo sjedi i čita.
Te zimske večeri, na proslavi Nove godine, 1978., Ena Begović zapela je za oko 17-godišnjem Tomislavu Pavleki, domaćinu tuluma. Svidjela mu se iako ju je na proslavu doveo njegov najbolji prijatelji Adi Karaselimović, bubnjar Srebrnih krila, s kojim tih da-na ljubuje.
Eni je tek 18 godina. Na prvoj je godini Pravnog fakulteta. Te se jeseni doselila iz Dub-rovnika gdje je maturirala. Živjela je tamo u đačkom domu, a u Zagrebu prvo živi kod tete, poslije je podstanarka.
U metropoli snovi o glumačkoj karijeri, koju je okusila u amaterskom dubrovač-kom kazalištu, postaju sve stvarniji. Statirala je i u filmu Lordana Zafranovića, a u Zagrebu ju je tih dana primijetio redatelj Ljubiša Ristić, u čijem će filmu ‘Goran' uz Radu Šerbedžiju odigrati glavnu ulogu.
Prvi dečko
Samo pola godine kasnije, na proljeće 1978., već je uvjerena da će postati glumica. Pavleka ju je slučajno sreo na autobusu iz Opatije za Zagreb.
- Gluma je bila njezin život sto posto - prisjeća se danas 49-godišnji vlasnik istarskog restorana 'Kamene priče'.
Njih dvoje prohodali su brzo nakon slučajnog susreta.
Danas, deset godina nakon tragične pogibije Ene Begović, njezin prvi ozbiljni dečko iz mladosti, s kojim je i kasnije ostala u kontaktu, pristao je s nama podijeliti sjećanja na Enu. Odlučio se na to jer je pročitao brojne ružne napise o slavnoj glumici, koju je doživio potpuno drugačije. Pristao je podijeliti sjećanja na dane provedene s Enom kako bi njezina kći Lana o majci pročitala kakvom ju je on vidio - posebnom ženom.
- Bila je obrazovana, nači-tana, pažljiva, vrlo lijepa, ezoterična... - kaže Pavleka.
Sjećanja na Enu Begović koja je stradala 15. kolovoza 2000. na otoku Braču podijelili su s nama i drugi koji su je poznavali.
Pjevačica Alka Vuica prisjetila se zajedničkih početaka; glumica Ankica Dobrić, Enina dugogodišnja cimerica, podstanarskih muka; redatelj Jakov Sedlar dana na Akademiji dramskih umjetnosti; Davor Mojaš iz amaterskog kazališta ‘Lera’ Eninih glumačkih poče-taka; glumica Mia Begović odrastanja uz stariju sestru...
Svi su bili spremni za su-radnju, osim udovca Dikana Radeljaka.
On je isprva pristao na razgovor:
- Dođite na ručak da popričamo, tu smo Dolores i ja, nema nas puno.
Brzo je nakon ljubaznog poziva prešao na uvjete pod kojima bi pristao na razgovor.
- Ali ne bih volio da u tom tekstu bude i Ankica Dobrić, a i ono što kažem ćemo se dogovoriti...
- Pa, može... - pristala sam na sve samo da vidim kuću u kojoj je Ena provela posljednje dane dane svog života.
Naime, to ljeto, kad je poginula u nesreći u Splitskoj, 15. kolovoza 2000., dok je vozio Radeljakov sin Leo, od-marala se u kući u Supetru.
Desetak minuta nakon dogovora Radeljak se predomislio i otkazao ručak.
- Malo sam razmislio. Sad nije vrijeme da govorim o Eni - rekao je.
Sedlarov festival
Bilo je to dan nakon što se u dubrovačkom kafiću ‘Talir’ potukao s Đelom Jusićem.
- Ne želim da eksces zasjeni sjećanje na Enu - rekao je.
Uputio me na autora mo-nografije koju je naručio o pokojnoj supruzi.
- Pisac Nino Škrabe otkrio je puno novih detalja, najbolje da s njim razgovarate. Vidite, sjetio sam se monografije, a tko se drugi sjetio?! Ni Pula Film festival, ni HNK... - nastavio je.
- Sjetio je Jakov Sedlar, koji je festival posvetio Eni. Zašto niste došli? - pitam ga.
- Nije li malo pretenciozno taj događaj nazivati festivalom? - nastavio je s kritikama, no da bi ublažio rečeno, jer je Sedlar ipak bio Enin najbolji prijatelj, a i on je s njim donedavno imao prijateljski odnos, dodao je:
- Pozdravljam svaki događaj posvećen Eni. Nisam došao jer nisam ni znao za to!
Naime, Sedlar i Radeljak, doznajemo, razišli su se tijekom pripremanja dokumentarnog filma o Eni Begović, a razlog svađe navodno je novac.
- Pretenciozno je reći da je to festival? A što je on napra-vio? - kaže smireno Sedlar.
Radeljak nije došao jer ne razgovara ni s glumicom Ankicom Dobrić.
- Nismo se nikad posvađali. Ali, vjerujte mi, znam ga jako dobro i drago mi je da ne pričamo - kaže ona.
I tako se oko uspomene na Enu Begović i dalje lome koplja. Nije pošteđena ni njezina kći Lana Radeljak. Ime njezine majke i deset godina nakon smrti često se spominje u kontekstu koji ona, a oko toga se mnogi slažu, ne zaslužuje.
Radeljak je u posljednjih desetak godina postao zvijezda tabloida i javnost već godinama prati njegove poslovne i ljubavne uspone i padove - prvo s Vlatkom Pokos, sad s Dolores Lambašom...
Vlatka je godinama živjela u sjeni Eninih velikih portreta postavljenih po Radeljakovim stanovima i kućama, a spominje je i u knjizi.
Jedina prava ljubav
- Ne bih ja pričala o Eni. Upoznale smo se, ali je nisam dovoljno dobro poznavala - izjavila je Pokos. A i Dolores Lambaša veliča je gotovo u svakom obraćanju javnosti, a za to koristi i svoj blog.
O Pokos i Lambaši, a ni o Radeljaku, Enine prijateljice i sestra ne žele govoriti.
Sestra Mia Begović knjigu Vlatke Pokos nije ni pročitala, nego ju je proslijedila odvjetnicima.
- Enina smrt sve nas je promijenila - izjavila je Mia. Ona pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu piše doktorat na temu sestre.
Njihova majka Tereza još nije skinula crninu, a Mia dvije godine nakon smrti nije mogla zaplakati.
- I danas pamtim Enine tople usne kako me ljube...
Svaki dan spominju Enu, zovu je Enči. Ostala je visjeti nad njihovim životima poput neke ikone...
I njezin prvi zagrebački dečko Tomislav Pavleka Enin portret drži na zidu. A u ladi-cama brižno čuva zajedničke fotografije. Izložio ih je samo jednom, kad je Ena poginula, na zidovima svog tadašnjeg lokala.
- Nikad više nisam imao nijednu izložbu - kaže Pavleka, koji je završio fotografsku srednju školu.
Njezine aktove vratio joj je početkom 90-ih. Često ju je fotografirao dok su hodali, a ona mu je voljela pozirati.
Nekad mladić crne kovrčave kose danas je sjedokosi muškarac potpuno drugačijeg profila od Radeljaka. Okrenut je umjetnosti, glazbi, njegov restoran-kafić prepun je polica s knjigama, umjetničkim instalacijama, antikvitetnim na-mještajem...
Posljednja četiri ljeta u istarskim Balama organizira jazz festival kako bi oživio ulicu u kojoj je otvorio restoran. Doselio se u Istru prije četiri godine kad se vratio iz Amsterdama gdje je živio više od deset godina.
Ena je bila njegova prva ljubav.
- Ena je bila moja najveća ljubav! Sve druge samo su izvedenice... - kaže danas Pavleka.
‘Kuda si krenula, Ena?’
Hodali su tri godine, potkraj 70-ih i početkom 80-ih, živjeli su zajedno u 'limenci' na Borongaju... Prekinuli su s 'Padom Italije', ali uvijek je ostala među njima iskra. Stalno su bili u kontaktu. Zaiskrilo je među njima opet početkom 90-ih...
- Otišli smo u kino gledati 'Big Blue'. Trebao sam je primi-ti za ruku, ali sam ispao kukavica. Da sam to učinio, život bi otišao sasvim drugim smje-rom... - priča dok sjedimo za šankom u njegovom kafiću.
Ne sjedi mirno, stalno ska-če, poslužuje goste. Energičan je, u mornarskoj majci, pode-ranih traperica. Iako mu je kosa posijedila, doima se dje-čački. Priprema salatu, naplaćuje najam jednog od svojih pet apartmana, a odjurio je nakratko i na tiskovnu konferenciju na kojoj je najavio ovogodišnji jazz festival.
Njegova sjećanja na Enu su živopisna, prepuna zajedničkih anegdota, snova, pla-nova... Sjeća se detalja, i njegove slike Ene najživlje su od svih koje su mi opisali drugi sugovornici.
Ali ne sjeća se točno pos-ljednjeg susreta, misli da je to bilo u drugoj polovici 90-ih.
Pavleka je išao Teslinom ulicom u jednom smjeru, a Ena s Radeljakom u suprotnom.
- Tada sam ga prvi put vidio - prisjetio se.
Otkad je s njim prohodala nije je želio ometati, ali tog dana nije izdržao, pitao ju je:
- Kuda si krenula?
- Idemo doma, pa mora-mo… - odgovorila mu je Ena, misleći da je pita kamo ide.
- Jesi li sigurna u taj put? Jer, još se stigneš okrenuti - rekao joj je.
No, Ena je bila sigurna kojim je putem krenula. Svi će reći da je Radeljak bio njezin izbor.
I sam Pavleka kaže da je, kad bi se sreli, o njemu lijepo govorila.
- Imala je kompleks oca. Voljela je starije frajere, a mislim da joj je Radeljak bio dobar muž - vjeruje on.
Dok su bili klinci, Ena Begović, kaže, nije bila pojam komada.
- Ena je imala ogromnu kosu, uvijek je bila ljuta, asocijalna... Nije bila tip da poludiš za njom. Ali meni je bila, Adi je tada bio prezaposlen za mladu studenticu prava - prisjeća se.
‘Strašno se bojala auta’
Bubnjar Srebrnih krila, nedugo nakon veze s Enom, prohodao je s Alkom Vuicom, studenticom defektologije iz Istre. Četvorka se u zimu 1979. našla na ručku u zagrebačkom restoranu Okrugljak.
- Ena je stigla malo kasnije. Bila je divlja ljepotica, bez šminke, raščupane kose, koju je poslije ukrotila. Izgledala je kao zvijezde filmova 60-ih. Imala je hipi đir s dugom grivastom kosom - prisjeća se Vuica dok sjedimo u bosanskom restoranu u zagrebač-kom kvartu Borovje gdje živi.
- Ja sam uvijek bila rokerica, a Ena knjiški tip. Bila sam joj alternativni frend, onaj koji govori o nekim drugim stvarima. Ali odmah smo se prepoznale, i postale prijateljice za cijeli život - kaže Alka Vuica.
S Enom se sprijateljila već prilikom prvog susreta u restoranu.
- Žene koje se upoznaju u muškom društvu ili postanu saveznice ili neprijateljice. Mi smo postale saveznice - kaže.
Našle su se kao djevojke s mora u Zagrebu. Imale su slične svjetonazore, poglede na život, svijet, dečke, majke-žrt-ve, bake koje čekaju na obali svog mornara…
- Kad sam počela živjeti s Adijem, cure su stalno dolazile k meni na ručak. Najbolje sam kuhala, a Enči je svaki put prije nego bi došla nazvala bi da pita: "Draga, je l’ treba nešto donijeti? Bila je pažljiva" - prisjeća se.
Svi koji su poznavali Enu pričaju o njezinu strahu od automobila i aviona koji ju je pratio cijeli život, pa i prije pro-metne nesreće u kojoj je jedna osoba poginula.
- Strašno se bojala auta, kao da je predosjećala. Ni u avionu joj nije bilo ugodno. Sjećam se da je išla kod psihijatara zbog tog straha, pa je i mene poslala jer sam se i ja bojala letjeti - priča ona.
Osjeća da su oduvijek bile povezane.
- Jednom smo dozivale duhove u mom stanu u Petrinjskoj ulici. Dogovorile smo se da se tamo nađemo kad umremo - kaže Alka.
Bile su njih dvije i cimerice, kad je Alka prekinula s Adijem, a spremala ju je i za prijemni ispit na Akademiji dramskih umjestnosti. No, Alka nije upala.
Enu su za prijemni spremali Rade Šerbedžija i Mira Stupica, čiji je suprug Cvijetin Mijatović imao kuću u Trpnju. Prijatelji se sjećaju da je na prijemni izašla s ‘Mirandolinom’.
Tada se ispred Akademije dramskih umjetnosti prvi put srela s Ankicom Dobrić, kasnije će i njih dvije dugo biti cime-rice, a i dobre prijateljice. Ena je često mijenjala podstanar-ske stanove, a dijelila ih je s Ankicom, Alkom i kasnije sestrom Mijom. Dobrić se prisjetila njihova prvog susreta.
- Izgledala je kao breza, tanka a s kosom poput krošnje - priča na terasi hotela Supetrus u kojem se održao festival posvećen Eni.
Obje su upale iz prve na ADU, a s njima je godinu upisala i Urša Raukar.
‘Kao da je u Ena u Lani’
- Enči mora da se smije gledajući našu Uršu kao borca za Varšavsku i Tomu (Karamarka), koji je u mladosti bio naš prijatelj, kako hapsi Uršu! Sigurno umire od smijeha...
Isprva su živjele, prisjeća se Dobrić, u Ratkajevom prolazu.
- Živjele smo kod gospođe Maze, tako smo je zvale. Volje-la nas je obje.Poslije smo se još selile - kaže. Bile su dobre kao cimerice jer je Ena voljela prati suđe, a Ankica podove, Ena pospremati krevete, a Ankica kuhati...
- Prve dane proživjele smo zajedno. Bila sam uz nju i kad se svađala s Tomom. Sjećam se da bih je, kad bi se ona i Pavleka posvađali, našla kako sjedi na kauču s cigaretom i gleda u daljinu. Jako su se voljeli - prisjeća se Ankica.
Ena joj danas nedostaje. Njezini mali znaci pažnje, druženja...
- Imala je jednu gestu kojom bi mi dodirnula kosu i usput komentirala frizuru... Prije nekoliko godina u gradu sam naletjela na malu Lanu, prišla mi je i istim pokretom dodirnula kosu komentirajući da joj se sviđa frizura... Ostala sam u šoku, kao da je Ena u njoj - priča Ankica suznih očiju. Još čuva book s fotografijama i isječcima iz novina koji joj je Ena složila jer ona za to nije imala strpljenja.
Ena Begović u Zagreb je došla da uspije.
Bila je ambiciozna, fokusirana, znala je što želi...
- Štreberica - opisuje je Pavleka.
- Odrasla je u sretnoj obitelji. Tereza je super, a i Nikola je bio sjajan.Kad sam prvi put posjetio Trpanj, vadio me iz zatvora. Napio sam se i pjevao hrvatske pjesme - prisjetio se.
‘Znala se i potući’
Ena i Mia u Zagrebu su morale uspjeti jer povratka nije bilo.
- Njihov tata radio je u mjesnoj zajednici, a majka u trafici, ljeti su spavali u garaži jer su kuću iznajmljivali kao i svi na moru - priča.
U Zagrebu su je, kaže Pavleka, stari lisci iz svijeta kazališta i filma odmah snimili.
- Upala je u sistem...
Njega je, osim ljepote, impresionirala njezina načitanost, obrazovanje... Znao joj je govoriti: "Ena, čitaš više knjiga nego što ih stignu napisati.".
Njih dvoje hodali su uz prekide, svađe, plakanja, deranja po ulici. Sanjarili su da će ona postati glumica, a on je trebao upisati režiju. Trebali su postati tandem. Sanjarili su i kako će kupiti motor i putovati.
Provodili su vrijeme na kućnim tulumima na kojima se čitao Petrarca, išli na Slje-me. Ena nije znala kuhati, a pripremala je samo ono što je najviše voljela jesti - pomfrit, hrenovke i kuhani karfiol.
- Radila je to savršeno. Kuhala je najbolji mogući karfiol, hrenovke od Gavrilovića i pomfrit.
U kuhinji je imala, kaže, opsesiju pranja suđa, pa bi na svakom tulumu ili prala suđe ili čitala.
‘Moj komad na duplerici’
Iako je djelovala povučeno, znala se potući. Trenirala je karate, čak je imala crni pojas. Počela je trenirati u Trpnju.
- Imala je ljubav, jednog Japanca, i uvijek je furala njegovu ogrlicu s napisom na japanskom. Iako je djelovala krhko, bila je snažna. Jednom je preveslala cijeli pelješački kanal. Pokvario nam se motor, i dok sam ga ja popravljao, ona je veslala. Ljudi su nam pljes-kali kad smo stigli u Brist gdje sam imao vikendicu. Bio je to podvig.
Sve je bilo idilično dok Ena nije krenula u smjeru s kojim se Pavlek nije mogao nositi.
- Pojavila se gola u ‘Zum reporteru’. Poslije joj je bilo žao zbog toga. A onda joj se dogo-dila uloga u 'Padu Italije'. Bio sam u vojsci, a moj komad u 'Zum reporteru'. Osjećao sam se kao kreten. Kad sam vidio taj njezin razvoj i kako to hoda, sve mi se zgadilo. Otišao sam u Zadar i otvorio cvjećarnicu, upisao sam povijest umjetnosti i talijanski. Razišli smo se. Ona je previše zabrijala u posao, počele su njezine metamorfoze, bila je nervozna zbog svega toga.
Češće su se družili opet početkom 90-ih, kad se Pavleka vratio u Zagreb.
- Sjećam se da smo jednom njezina majka Tereza, moja mama Nada i nas dvoje otišli kod prijatelja na vikendicu, na granici sa Slovenijom. Bili smo na nekoj livadi i napili se. Pili smo travaricu, kad smo se vraćali, nisu mi dale da vozim, pa sam stao, izašao iz auta i poželio ubrati suncokret. Nisam znao da to nije tako jednostavno, borio sam se s tim suncokretom, onako pijan, upao u blato, ali uspio sam ga nekako otkinuti i darovati ga Eni - prisjetio se.
Onda ga je pozvala u kino, ali on ju nije primio za ruku.
- Bio je to taj presudan trenutak, ali nisam je primio... Furao sam se na Arsenovu spiku: 'Ne vraćaj se starim ljubavima'... - kaže.
Tih godina rata često su se viđali. Pojavila se Ena Begović tada u HDZ-ovu spotu, a i predsjednik Tuđman ju je učlanio u stranku, ali Pavleka kaže da ju je to tih prvih ratnih godina ponijelo, no ubrzo i pustilo. Njezina furka, kaže, bila je idealistička. On je, tvrdi, bio materijalist, pa su se uvijek natezali oko toga,
- Sve je to sranje - govorio joj je Pavleka.
- Kakva lova? Što će ti novci? Ja ću ući u enciklopediju! Jebeš aute, novce... - govorila mu je Ena.
- Ali enciklopediju nemreš jesti... - uvjeravao ju je pak Pavleka, koji se ubrzo odselio u Amsterdam.
- Ena je željela da je odvedem u Amsterdam, ali nisam stigao - kaže. Ženio se i razvodio kasnije dva puta, danas ima curu Miju iz Dubrovnika.
Bio je u Belom na Cresu kad je čuo da je poginula...
‘Ena je odabrala Radeljaka’
Iako Ena Begović odmah nakon Akademije dobiva stalni angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu, a uskoro je počela dobivati i glavne uloge na filmu, nikad nije puno zarađivala. Podstanarstvo joj postaje teret.
Bilo je i kasnije u Eninu životu velikih ljubavi.
- Iako su je mnogi muškarci okruživali, uvijek je bila fokusirana na jednog - kažu oni koji je znaju. Tako joj se sredinom 90-ih dogodio Radeljak - stariji, situiran, Dalmatinac... Odgovarao je profilu muškarca kakvog je pri-željkivala!
Mia Begović kaže da je Radeljak u potpunosti bio Enin odabir.
A njih dvije - Mia i Ena - sestre, toliko slične, a opet razli-čite. Ena starija tri godine, plava, svijetlih očiju, mirnija i povučenija, darovali su je lutkama. Mia, pak, haharica, društvena, posebno lijepa, tamne kratko podšišane kose i tamnih očiju, a poklanjali su joj kamione. Odrastale su u maloj obitelji u Trpnju. Njihova majka Tereza bila je ljepotica iz Kaštela. Upoznala je njihova oca Nikolu na jednoj svadbi u Trpnju.
Kad je otac Nikola umro 1989., Tereza se preselila kćerima u Zagreb i više nikada ni s jednim muškarcem nije izašla ni na čaj.
Kao djevojčice Mia i Ena bile su veoma bliske, a to su ostale i kao odrasle žene. U djetinjstvu su im najzabavniji bili ručkovi i odlasci na spavanje, stalno su se smijale...
- Bile smo različite, pa smo se nadopunjavale - kaže Mia.
Karakterno različite, imale su drugačije planove, snove... Ena je trebala postati profesorica engleskog, a Mia glumica!
Glavne uloge
Ena se odijevala skromno, nosila je suknje i apostolke, a Mia se voljela uređivati...
- Za prve štikle uštedjela sam već u četvrtom razredu. Ena mi se uvijek smijala zbog toga kako se oblačim - priča.
No, Ena je, kaže, vladala šutnjom.
- I dok bismo mi cure divljale, ona je stajala sa strane i svi su dečki gledali u nju. Bila je tajanstvena, distancirana, karizmatična - opisuje je.
Prisjetila se anegodote iz djetinjstva kad je Ena na dar dobila jedan prsten s plavim kamenom, a izgubila ga u moru. Bilo je to u osnovnoj školi. Desetak godina kasnije Mia se kupala na toj istoj plaži u Trpnju, nedaleko od njihove rodne kuće.
- Ležim u tom bazenčiću na plaži, a neki dječak roni kraj mene. Nećete vjerovati, ali par minuta kasnije izronio je Enin prstenčić s plavim kamenom. Bila je presretna kad sam joj ga vratila - priča ona.
Mia je kao mlada išla slič-nim putem kao Ena - srednju školu završila je u Dubrovniku gdje je također glumila u ama-terskom kazalištu ‘Lero’, a potom je otišla u Sarajevo gdje je upisala orijentalistiku. No, brzo je shvatila da to nije njezin put.
- Vratila sam se u Zagreb i iz prve upisala Akademiju dramskih umjetnosti - kaže Mia.
Ena je tada već bila prepoznatljivo glumačko ime.
- Enina karijera samo je krenula. Ona bi doslovce poželjela igrati ulogu i već bi joj je netko ponudio. Odmah je počela s glavnim ulogama - priča Mia.
Ističe da joj je bila čast u životu raditi s glumicom poput Ene, a svakim joj danom sve više nedostaje.
- Nedostaje mi i kao sestra i kao prijateljica, osoba koja mi je donosila mir. Najviše sam se voljela zatvoriti s njom i čitati. Beskrajno je puno čitala - prisjeća se Mia.
Ena nije bila sklona alkoho-lu, a ni nekim drugim porocima. Voljela je popiti čašu crne bevande, ali viski, primjerice, nije voljela. Jedini porok koji je imala bila je cigareta, no jednog dana rekla je da više neće zapaliti ni jednu. Tako je i bilo.
- Imala je jaku snagu volje, kad je nešto naumila, to je i ostvarila. Bila je u ravnoteži sa samom sobom - kaže Mia.
Najbolja prijateljica
Enin dugogodišnji prijatelj Jakov Sedlar prisjetio se da ju je najsretnijom vidio kad mu je rekla da je trudna.
- Kao i svi s juga, cijeli život htjela je biti u braku i imati dijete, a kad je ostala u drugom stanju, bila je presretna. Toliko sretnu vidio sam je još samo jednom prije toga, kad je primljena u stalni angažman Hrvatskog narodnog kazališ-ta. To joj je bilo najveće priznanje u životu - kaže Sedlar. Upoznali su se još dok je Ena studirala pravo krajem 70-ih.
Bilo je to u Zvečki. Sedlar je bio s prijateljem na piću, a Ena sama.
- Prišla nas je žicati vatre. Tako je počelo naše druženje, kasnije mi je postala najbolja prijateljica, bila mi je prijateljica bez ostataka, nikad poslije nisam s nekim imao takav odnos - kaže on. Nastavili su se poslije družiti na Akademiji dramskih umjetnosti, pa u HNK-u, a glumila je u nekoliko Sedlarovih filmova.
- Bila je jedinstvena i izgledom i talentom, poslije nje nažalost nije se pojavio nitko tko bi je naslijedio. Imala je sve: izgled, glas, glumu, pojavnost na sceni, osjećajnost... Posebna je bila.. - sjeća se Sedlar. Opisuje je kao introvertnu, povučenu.
- Uvijek je kosom prikrivala lice, kao da se iza nje skrivala - kaže redatelj.
- Duga kosa puno joj je značila - potvrđuje i Ankica Dobrić. - Kad se jednom ošišala do ramena, nije mogla doče-kati da joj kosa naraste, kao da joj je davala snagu - ispričala je glumica.
Upravo je Sedlara predsjednik Franjo Tuđman pitao da mu dovede Enu.
- Rekao sam mu da mi je prijateljica. A na Pantovčak je otišla i s drugima iz HNK-a. Popili smo piće s Tuđmanom, on se zahvalio na podršci, i tako je krenulo - priča Sedlar.
Nitko je nije naslijedio
Autor monografije koju je naručio Radeljak, Nino Škra-be, skupio je sjećanja preko 50 ljudi koji su poznavali Enu. Svatko od njih napisao je ponešto o njoj, a problema je imao s popisom filmova i serija koje je radila jer je arhiva loše vođena.
Kad je popisao sve što je radila ispalo je da je u svojh 40 godina aktivno radila 22 godine. Njegovi sugovornici opisali su je kao veliku radnicu, posvećenu poslu. Otkrio je da je voljela tenis, da joj je nogomet bio dosadan, da je voljela mačka Lea kojeg je imala, da je voljela slušati talijansku pjevačicu Minu, da nije voljela politiku, ali da je bila domoljub...
Ena Begović svoje prve glumačke korake napravila je u amaterskom kazalištu ‘Lero’, koje je vodio Davor Mojaš. Priključila im se u trećem razredu gimnazije.
Kad je stradala, 15. kolovoza 2000., Mojaš je bio dežurni urednik na Radio Dubrovniku.
Na vijest o tragediji izašao je iz zgrade. Bio je vruć ljetni dan. Pogodilo ga je to. U susjedstvu je sreo Doris Šarić Kukuljicu, Almu Pricu i Uršu Raukar.
- Prisjetili smo se posljednjih susreta s Enom. Onda smo, obrisavši suze i sabravši se, krenuli na radio, gore na kat u režiju. I ja sam obavio svoj novinarski zadatak: kako su u Dubrovniku glumci na Dubrovačkim ljetnim igrama primili vijest o smrti Ene Begović! Tri velike glumice tog su poslijepodneva otvorile svoja srca, koncentrirale se, i u nekoliko rečenica oslikale glumačku osobnost kolegice. Bio je to zasigurno najdirljiviji i najspontaniji in memoriam, koji , da sam i htio, nisam mogao izrežirati, dogovoriti, naručiti... ili napisati. Ostalo mi je samo da napišem najavu. Kako to obično biva u životu. Za razliku od teatra.
Prijatelji i životni suputnici sjećaju se Ene, njezinih ljubavi, strahova i čežnji. Bila je uvijek sa strane, u središtu pažnje
Strašno se bojala auta, kao da je predosjećala... Išla je psihijatru zbog tog straha, a i mene je poslala zbog straha od letenja Alka Vuica
Prve dane proživjele smo zajedno, kao cimerice. Kad bi se posvađala s Pavlekom, našla bih je kako sjedi na kauču i gleda u daljinu. Jako su se voljeli Ankica Dobrić
Malo sam razmislio. Sad nije vrijeme da govorim o Eni, ne želim da je zasjeni ovaj eksces u Dubrovniku
Dikan Radeljak
Za prve štikle uštedjela sam već u četvrtom razredu, a Ena mi se uvijek smijala zbog toga kako se oblačim. I dok bismo mi cure divljale, ona je stajala sa strane, i svi su dečki gledali u nju. Bila je tajanstvena, distancirana, karizmatična
Mia Begović
Upoznali smo se potkraj 70-ih u Zvečki, prišla nam je žicati vatre. Kasnije mi je postala prijateljica, a bila je prijateljica bez ostatka. Nikad poslije ni s kim nisam imao takav odnos
Jakov Sedlar