Izbjeglička kriza izazvana ratom, ali ne ovih dana, nego u prvom desetljeću XVI stoljeća, kumovala je nastanku prvog geta kao teritorijalne segregacijske ustanove, koja ove godine bilježi svoju 500-godišnjicu i u dobru (jer je kojekoji Geto bio i centar židovske kulture i njezine interakcije s okolnim kulturama) i u zlu (jer je poneki Geto bio i mjesto i sredstvo tlačenja Židovâ, a napokon i njihova sustavnog ubijanja, na primjer u Warszawi).
Izbjeglice je tada na sjeveru Italije pokrenuo rat Cambraiske lige, izbio 1508, pa je u Mletke - koji su prethodno rado primali izbjeglice sa sviju strana ako je to pridonosilo trgovini i državnim prihodima - nagrnula i nova množina Židovâ. Bojeći se nereda u nervozi izazvanoj prenapučenošću i ratnom oskudicom, Senat je 29/III/1516 odlučio da se svi Židovi u Mlecima moraju naseliti na jednom prostoru. Odabran je dio Canareggia, napuštena livnička zona, gdje su pedesetak godina ranije braća Brolo htjela izgraditi rezidencijalnu četvrt sa stanovima za iznajmljivanje, ali su se susjedne župe sv. Jeremije i sv. Hermagorasa (mletački: Marcuola) počupale oko toga koja će od njih odatle sisati desetinu, pa su braća odustala od jalova posla.
Zona je još mnogo ranije prozvana Gheto (talijanski: Ghetto), po geti - ali ne dokoljenici, poslije i bakandži koju cura “patinaje”, nego po olovnom dioksidu koji je “navlačen” na željezni liv kao i geta na nogu, kako bi tako spravljena slitina bila otpornija na pritisak, jer tu su od nje, do XIV stoljeća, lijevane bombarde, srednjevjekovno topničko oružje od kojega baštinimo naziv bombardiranja.
Žudijski zanat
Dotada je Židova po Mlecima bilo kojegdje, pa spomen na njih čuva i naziv mletačkog otoka Giudecce, jer su tu bili koncentrirani. Po Italiji i Dalmaciji bilo je više gradova gdje su predjeli nosili slično ime, od latinskoga Iudaica (Judejska [četvrt]), a to početno “j” se u nas još prije dolaska slavenskih izbjeglica pretočilo u “ž”. Na pretpostavku da su Židovi opstali u Dalmaciji prije dolaska Slavena upućuje dalmatski korijen njihova sada hrvatskog etnonima koji je usisan i u hrvatski: *Žudil (prema Iudeus: Judejac), koji je u srednjoj Dalmaciji sačuvan u imenici Žudija i pridjevu žudijski (u Dubrovniku: Žudio, žudioski). I prostor gdje je bila kožarija (štavionica) i tangarija (mastionica) u Splitu zvao se Zueca (Iudaica), jer je to bio žudijski zanat, pa je s tog naslova u XIV stoljeću u splitski općinski proračun uplaćivana dažbina “zueca”, kako nalaze Praga i Kečkemet.
Foto: Sinagoga u getu
Mletački Gheto nije odmah bio zapečaćeni logor, niti je tako zamišljen, sve dok zloglasni papa Pavao IV, koji se kalio kao veliki inkvizitor i kardinal Giovanni Pietro Carafa, nije 1555 obznanio bulu Cum nimis absurdum kojom je Židovima opozvao sve povlastice i naredio da žive, privređuju i plaćaju danak, zatočeni u predio Rima između Srebrne kule (Torre Argentina) i Oktavijina portika. Taj logor (gdje nisu smjeli imati svoje nekretnine, nego katolicima plaćati preskupu najamninu) Sveta Stolica nazvala je Saraj (Seraglio), ali ga je puk preimenovao u Ghetto, po mletačkom Ghetu, koji je potom također bio zatvoren zidovima.
Splitski Get
Tada je vjerojatno bio zatvoren i splitski Get, koji se ne spominje prije 1541, iako se sinagoge u Splitu spominju i mnogo ranije (Kečkemet pretpostavlja kontinuitet židovske nastanjenosti u Splitu od Salone do prodaje Dalmacije Mlecima). Iako je i splitski Get imao kontrolirani prilaz, kroz Žudijski prolaz (u XX stoljeću “preveden” u Židovski prolaz) iz Bosanske ulice, providur Alvise Foscari izvješćuje 1780 da su splitski Židovi, njih 18 obitelji, “dulje od stoljeća” stanovali gdje su htjeli, “izmiješani s kršćanima”, pa ih je dao ponovo zatvoriti u Get, potrošivši na to 119 cekina i 8,15 lira. Već 1806 je francuski generalni guverner Marmont otvorio splitski Get, što su Francuzi u Veneziji učinili još ranije (u Rimu je tek bl. Pio IX naredio rušenje zida oko Ghetta 1848).
Rušenje zidova nije značilo raseljavanje niti jednog geta. U njemu je, kao magnet, ostajala sinagoga (u Splitu jedna, zajednička za sefarde Ponentine i Levantine, te za Tudeške aškenaze, malobrojne sve do dolaska Austrije - ali dotad je sva zajednica poprimila ponentinski žargon i način pisanja; u Rimu pet “škola” sve dok nije sagrađena Velika sinagoga; u Mlecima također pet od kojih su dvije još aktivne). Ona je magnet i danas, barem za one sredine gdje se još može sabrati minjan (kvorum od deset vjernika, nužan za pravovaljanu zajedničku molitvu), ako prvo holokaust, pa onda eventualno i alija, nisu razagnali te naše prethodnike u hrvatskoj domovini.
Gdjegod bio konstituiran, kakogod bio organiziran, kolikogod bio izoliran - geto je vazda bio i vjerska, i jezična, i inako kulturalna, ali i ekonomska zajednica. Njezinu ekonomsku strukturu diktirale su zabrane, daleko jače nego stremljenja samih Židovâ.
Rado se zaboravlja da je u kršćanskoj Evropi Židovima bio dopušten oskudan broj zanata, obično onih koji su bili povezani sa smradom (poput štavljenja koža) ili sa siromaštvom (skupljanje, krpanje i prodaja stare odjeće). Bila im je dopuštena i trgovina, ne iz dobrote, kako bi imali od čega preživjeti, nego iz interesa: računalo se na njihove veze sa sunarodnjacima po drugim trgovinskim centrima, pa stoga s dotokom robe koja je mogla biti carinjena i osigurati prihod novca u erar. Nisu smjeli posjedovati nekretnine, logično je da su eventualan profit taložili u gotovini (s kojom se lakše bježalo kad bi zagustilo, a zagustilo bi počešće). Logično je da tu gotovinu nisu mogli investirati u druge poslove osim novčarskih, što im se vraćalo kao bumerang u kolektivnom imaginariju, jer su zbog njih izlazili katkad i na zao glas, kao cicije, lihvari i slično. Paradigmatski lik je Shylock u Shakespeareovu Mletačkom trgovcu, gdje engleski genij ne propušta gorljivim monologom osuditi rasističke predrasude. U našoj literaturi vrijedan je spomena Sadi Žudio u Dundu Maroju, koga Držić ipak ne profilira nego ga donosi kao karikaturu, u skladu s rasističkim stereotipa svoga doba i našeg podneblja (Hrvatske i šire, da se poslužimo terminologijom hrvatske diplomacije). Kad se prisjetimo kako je francuski kralj Philippe Lijepi prvo izmuzao silan novac od templara (dakle ne od Židovâ, nego od kršćanskih redovnika), a zatim ih, da ne bi morao vratiti što je uzajmio, ocrnio, progonio, pobio, spalio i opljačkao - lako je zamisliti da su ini dužnici bili kivni na svoje vjerovnike židovske novčare, jamačno ne manje od Udruge “Franak” na bankare.
Kreiranje geta, izgradnja barijere, vazda je značilo zalog uzajamnom nepovjerenju, sumnjičenju “drugoga”, drukčijega, utoliko dublje ukoliko je bio manje prisutan, vidljiv – i stoga izloženiji paranoičnim objedama.
Foto: Položaj Cannaregija u Veneciji
Povod za pogrom
Histerične izmišljotine da Židovi kradu i kolju kršćansku djecu pa njihovom krvlju maste svoje dveri za Pesah, poslužila je više puta kao povod za pogrom. Da ne zaboravimo: pogromaška atmosfera linča (kojoj smo i sada svjedoci spram izbjeglica u Evropu) ne mora se nužno usmjeriti protiv inovjernika, može i protiv pripadnika vlastite kongregacije, pod uvjetom da je dovoljno slabiji: zar bi inače bilo progona “vješticâ” u tolikom broju i to ne, nota bene, u mračnom srednjevjekovlju, nego u doba novog bogaćenja, koje se s jedne strane iskazalo kroz bogate oblike baroka, a s druge u lomačama na kojima su sažigane nesretne žene a i neoprezni muškarci neskloni jednoumlju, poput Giordana Bruna?
Nasrtaji na Židove nudili su i dodatnu motivaciju: moguću prigodu za pljačku, “opravdanu” mržnjom zbog “kolektivne krivice”, naravno “protiv Boga”, utoliko dražega ukoliko je mogao biti zlorabljen kao “plemenito pokriće” za podmukao, kukavički čin. Tako su u Bartolomejskoj noći glavom i imutkom platili i kalvinistički hugenoti, dakle i Francuzi i kršćani (na “drugi način”). Kamoli ne bi Židovi, onda…
Paradoksalno, geto je u tom slučaju mogao biti i svojevrsna zaštita, osobito u onim slučajevima gdje za pogrom bila zainteresirana rulja, ali ne i država, koja je znala kolike koristi ima od te propulzivne a nemilosrdno cijeđene manjine, pomno nadzirane u getu.
Od sumraka do jutra
Koliko je posrijedi bila korist a ne vjera pokazuje i podatak da je stanovnicima geta u načelu bilo zabranjeno izlaziti izvan svoga koncentracionog logora ante litteram od sumraka do jutra - ali ta zabrana nije vrijedila za liječnike. Židovska medicina bila je na dobru glasu, a i kršćanima je bilo draže malo odgoditi odlazak u Očevu kuću, pa i uz pomoć židovskih znalaca, nego požuriti u grob uz pomoć pravovjernog nevježe.
Geto je bio i ostao sinonim za segregaciju, za prisilno odvajanje, ali prisila nije uvijek morala biti izvanjska, niti fizička. Prisila zna biti ekonomska: i u naše dane vidimo kako se naseljenici koncentriraju u bjednijim četvrtima, gdje je stanovanje lošije i jeftinije, kako se okupljaju oko željezničkih stanica koje nikada nisu bile sinonim moralne izvrsnosti, ali su pogodan punkt za doček informacija iz primarne domovine; u bizantskom Carigradu su i Mlečani i Genovljani boravili u svojim “getima” i radi lakše samoobrane; u antičkoj Saloni je židovska četvrt 15 stoljeća ranije bila ispred Istočnih vrata, Gospino prasvetište na solinskom Otoku vjerojatno je i spomen na punkt kuda je kršćanstvo dospjelo u Dalmaciju, prvo među Židove.
Prisila je, dakle, mogla biti i vanjska i unutrašnja, i fizička i psihička, i ekonomska i kulturalna - ali vazda neka vrsta prisile jest, bez obzira na to je li zid (ili bodljikava žica) oko geta u prostoru ili oko geta u svijesti.
Pišući Mileni Jesenskoj da je praški geto razoren, ali da traje osjećaj moralne getoiziranosti njegovih stanovnika, Franz Kafka komentira: “Stari nezdravi židovski grad u nama stvarniji je od novoga i higijenskog grada oko nas. Iako posve budni, hodamo u snu: mi smo sablasti prošlih vremena.”