ZAGREB - Zagrebački teolog i bibličar prof. dr. Adalbert Rebić jedan je od uglednih svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj koji je od početka davao svoj jasni sud o sporu između Porečko-pulske biskupije i benediktinaca iz Praglie.
“Slučaj Dajla” očito je još daleko od kraja nakon što je Ministarstvo pravosuđa objavilo kako se sporno zemljište u Istri vraća državi. Mislite li da je to dobar potez hrvatske države?
- Slučaj bi trebao biti riješen povratkom samostana i crkvenog zemljišta u Dajli Republici Hrvatskoj. Lakše će na pravnoj razini probleme s benediktinskom opatijom u Pragli riješiti država nego mjesna crkva. Ako su Osimski sporazumi još uvijek valjani, a sigurno jesu, onda probleme s benediktincima i njihovim neopravdanim potraživanjima u Hrvatskoj treba riješiti Italija. Hrvatska je to već riješila međudržavnim sporazumima, kako tumače pravnici. Ako država još nije riješila sva novčana davanja u tom slučaju, onda to treba što prije učiniti. Imam saznanja da u tom pogledu Italija čini neke poteškoće ne naznačujući državi Hrvatskoj na koji žiroračun treba novac uplatiti. Ostalo je još nešto duga. Je li to upravo dug benediktincima, to trebaju odlučiti državni pravni instituti, i to poglavito oni u Italiji. Više od toga ja ne znam i ne mogu ni znati.
Kritika kardinala
Slažete li se s tvrdnjama kako je ovo unutarcrkveno pitanje, iz čega slijedi da se Hrvatska nije trebala miješati u to?
- To jest crkveno pitanje, ali po hrvatskim zakonima, kako je isticano u sporazumima Hrvatske i Svete Stolice. Međutim, po Osimskim sporazumima ono je i međudržavno pitanje koje trebaju rješavati države Italija i Hrvatska.
Cijeli slučaj doista je nanio štetu javnoj percepciji Katoličke crkve. Tko su, po vama, glavni krivci za to?
- Ne bih davao moralne sudove ni komentare na ponašanje nekih ljudi u Crkvi u vezi sa samostanom i njegovom imovinom. Očigledno je da je slučaj nanio stanovitu štetu Katoličkoj crkvi, ali se ta šteta može popraviti ispravnim ponašanjem crkvenih ljudi prema novcu i kapitalu.
Griješiti je ljudski, ali je isto tako ljudski i obratiti se i težiti prema dobru, pravdi i pravednosti, dakako uz podršku Božje milosti i prisutnosti Duha Svetoga u srcima sviju nas. Prema nauku Drugog vatikanskog koncila: “I sama se Crkva služi vremenitim stvarima koliko to zahtijeva njezino poslanje. Ali ona ne stavlja svoju nadu u povlastice što joj ih pruža građanska vlast. Štoviše, ona će se odreći korištenja nekih zakonito stečenih prava kad se ustanovi da bi se njihovim korištenjem mogla dovesti u sumnju iskrenost njezina svjedočanstva...
Ali je pravo da uvijek i svugdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoj socijalni nauk, da nesmetano vrši svoju službu među ljudima... Vjerna Evanđelju i vršeći svoju misiju u svijetu, Crkva, kojoj je zadatak da promiče i uzdiže što je god istinito, dobro i lijepo u ljudskoj zajednici, učvršćujući mir među ljudima na slavu Božju” (Gaudium et spes - Radost i nada, 76).
I vi ste među svećenicima koji su, na neizravan način, kritizirali kardinala Josipa Bozanića zbog potpisa na dokumentu kojim se predlaže konačno rješenje. Kardinal je kritičarima odgovorio kako njega i Svetog Oca “kritiziraju iz neznanja ili iz mržnje”. Što mislite o njegovoj reakciji?
- Ja nisam ni na koji način, niti izravan niti neizravan, kritizirao kardinala Bozanića niti bilo kojeg drugog crkvenog službenika. Samo sam izražavao svoje osobno žaljenje što je do tog žalosnog slučaja došlo i što crkvene osobe zadužene za rješavanje ovog slučaja nisu po mom sudu dovoljno poduzele da se on riješi u prilog Hrvatske. Ljudi koji su bili odgovorni u Crkvi za r ješavanje takvih sporova, kao što je ovaj u Dajli, koji se tiču i državnih i crkvenih odnosa, trebali su se dogovarati, usuglašavati svoje stavove i naći neko zajedničko suglasje prije nego što su ih oni na unutarcrkvenom području definitivno riješili.
Držim da je ta interakcija u ovom slučaju nedostajala. Na kraju se vidjelo da to očigledno nije bilo samo unutarcrkveno pitanje. Što god ima neku vezu s državnim i javnim ustanovama ne može biti samo unutarcrkveno pitanje. To je moje mišljenje. Upozoravam, ja sam bibličar, nisam stručni pravnik. “Ali mislim da i ja imam Duha Božjega!” (1 Kor 7,40).
Lobiji u Vatikanu
Prema nekim napisima, “slučaj Dajla” samo je pojačao postojeće nezadovoljstvo nekih krugova u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji sa stajalištima i postupcima kardinala Bozanića. Kakvo je vaše mišljenje o nadbiskupskoj službi kardinala?
- Nisam član Hrvatske biskupske konferencije pa ne znam za osobne odnose unutar te ustanove. O dosadašnjoj nadbiskupskoj službi kardinala Josipa Bozanića ne bih želio ni u kojem slučaju suditi. Bog je postavio samo Isusa Krista sucem živih i mrtvih. Kako piše u Bibliji: “Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun” (Rim 14, 10 i 12), pa tako i Josip Bozanić.
Nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić izjavio je kako smatra da je Kongregacija za redovnički život koju vodi slovenski kardinal Franc Rodč trebala imati konstruktivniju ulogu u cijelom slučaju. Mislite li da je Papa doista došao pod utjecaj “lobija” u Vatikanu?
- U potpunosti se slažem s nadbiskupom da je Kongregacija trebala imati konstruktivniju ulogu. Poznam kardinala Rodča, s njime sam bio na mnogim sastancima i simpozijima. Pretpostavljam da je on kao redovnik lazarist podilazio benediktincima (lobirao za njih), da je bio kao redovnik na njihovoj strani, a nesklon biskupu porečko-pulskom. Razgovori u Kongregaciji o Dajli vodili su se u doba kad su slovenske vlasti pravile mnoge poteškoće hrvatskim vlastima oko ulaska Hrvatske u EU (slučaj Savudrijske vale) pa je možda i Rodč bio ponešto protiv Hrvatske i Istre. Daj Bože da nisam u pravu. On i kardinal Bozanić trebali su i članovima povjerenstva i samome Papi probleme s imovinom talijanskih građana svestrano pojasniti. Istina je, kardinal Bozanić je bio u komisiji u manjini. Većina su bili redovnici koji su štitili svoje redovnike. Vjerujem da i nije mogao mnogo učiniti u prilog Porečko-pulske biskupije. No, u tom se slučaju daje uz potpis separatno mišljenje.
O lobiju u Vatikanu ne bih želio gubiti riječi. Lobiji svugdje postoje gdje god postoje ljudi. Na kraju, i svećenici, i biskupi i sam rimski biskup samo su ljudi podložni subjektivnim, emocionalnim i pogrešnim sudovima. “Slučaj Dajla” nije stvar kršćanske vjere, još manje je on stvar dogme. To u biti i nije stvar Petrove službe. Zapravo, izlazi izvan njezinih okvira. Onomu čovjeku koji je Isusa zamolio da pomogne presuditi u podjeli baštine s bratom, reče: “Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliteljem nad vama... Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje”. (Lk 12, 13-15).
Ali je taj slučaj očigledno stvar kršćanskog ponašanja koje se treba voditi načelom pravednosti, solidarnosti a iznad svega zapovijedi Kristovom da se ljubimo među sobom. “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,17). Daleko bila od nas kršćana pohlepa!
Biskup Milovan
Kako komentirate postupke biskupa porečko-pulskog Ivana Milovana? Neki govore o njemu kao biskupu koji je svjesno odabrao neposlušnost Papi, drugi tvrde kako jednostavno nije imao izbora.
- Bez sumnje, biskup Milovan je u slučaju najviše trpio. On je, koliko ga ja poznajem, čovjek vjere, nade i ljubavi. Postupio je kao crkveni nadglednik, biskup, po savjetima koje je apostol Pavao dao svome učeniku Timoteju: da svojom kućom dobro upravlja, da se brine za Crkvu Božju, da bude besprijekoran, trijezan, razuman, sređen, sposoban poučavati, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac. Sigurno nije svjesno odabrao “neposlušnost” Papi, nego on u toj situaciji nije imao drugog izlaza. Postupio je po svojoj savjesti koja je vrhovno mjerilo čovjekova djelovanja. S benediktincima nije mogao doći do sporazuma, jer su tražili sve bolje i bolje dijelove imovine i sve više i više eura. Benediktinci iz samostana Praglia imaju velika iskustva u stjecanju imovine od drugih pravnih i fizičkih osoba.
Bogati benediktinci
Ali, Glas Koncila je objavio kako, suprotno prijašnjim tvrdnjama, benediktinci nisu uzeli odštetu za sporno područje?
- Prema saznanjima koja imamo, oni su dobili vrlo visoku odštetu. Dopuštam da sam krivo obaviješten. Ali, isto tako može biti krivo obaviješten i onaj koji tvrdi suprotno. Uostalom, Glas Koncila je dobrano zakasnio s tim vijestima. A ipak su to tjedne novine! A o tome nisu javnost ništa obaviještavale niti druge katoličke obavijesne ustanove, koliko je meni poznato. Čemu to one služe?
Benediktinski samostan u Pragli jedan je od najbogatijih samostana u Italiji. Prostire se na 13.000 četvornih metara, ima oko 70 redovnika, ima hotele, dionice. I nisam im zavidan. Hvala Bogu. Vjerujem da znaju iskoristiti svoje bogatstvo za ljude u nevolji. Prije dvadesetak godina utemeljili su novu opatiju u Bangladešu. Šteta što se nisu vratili poslije dolaska demokracije natrag u Dajlu i nastavili raditi po darovnici grofa Grisonija s vjernicima Hrvatima i Talijanima ondje gdje su prekinuli 1948. godine. Tko radosniji od mene, kad bih vidio u Hrvatskoj jednu tako razvijenu benediktinsku opatiju kao što je Praglia u Italiji.
Sve vrijeme se govori o tome kako su benediktinci posjed svojevoljno napustili 1947. Sada se ispostavilo, međutim, da su ih komunističke vlasti u montiranim procesima strpale u zatvor, a imovinu konfiscirale. Mijenja li to, po vama, procjene o opravdanosti njihovih zahtjeva?
- Ne mijenja. Osimski se sporazumi tiču svih Talijana i Hrvata koji su napustili Hrvatsku iz bilo kojega razloga. Benediktinci su i po darovnici grofa Grisonija ostali bez samostana i imanja. Grof koji im je darovao zgrade i zemljišne posjede uvjetovao je to njihovim ostankom u Dajli, vođenjem “ospicija” s pet svećenika redovnika koji će narod podučavati, odgajati i brinuti se za bolesne. U slučaju da napuste tu službu, iz bilo kojega razloga, oni po njegovoj darovnici gube prava na samostan i na imanja te se ona daju drugoj (očito opet crkvenoj) ustanovi. Činjenica je da su ih komunisti montiranim procesima pozatvarali, a imovinu konfiscirali. Činjenica je da su komunisti žestoko progonili kršćanske vjernike bez obzira bili oni Talijani ili Hrvati, benediktinci ili fratri ili isusovci. Stotine tisuća hrvatskih katoličkih svećenika komunisti su uhitili, mučili po zatvorima i ubijali. Otimali su i pljačkali imovinu svima koji su nešto vrednije posjedovali. Uništili su bazu gospodarskog života u bivšoj državi. Štete koje su nanijeli ne samo vjernicima nego i drugima trpimo još danas. Ali to nije trebao biti razlogom da se odlazi iz domovine ako se nju osjeća doista svojom domovinom. Izvrstan primjer za to je blaženi Alojzije Stepinac kojemu su vlasti nudile da napusti državu, ali on to nije htio. Komunisti nisu nikoga formalno tjerali iz države, nego su u državi nepoželjne osobe nastavili mučiti i nad njima se iživljavati. Dapače, neki bi tada rado otišli, ali im nije bilo dopušteno, neki su bježali uz cijenu života preko granice. Samo je stanovnicima zone B u Istri, Talijanima i Hrvatima koji su optirali za talijansko državljanstvo, bilo omogućeno da odu iz tadašnje Jugoslavije. To je činjenica. Kao student u Rimu, stanovao sam u Germanikumu zajedno s nekim Hrvatima optantima iz Istre, i poznajem vrlo dobro tu situaciju. Pričali su mi što su sve doživjeli. Pričali su mi da su nažalost i mnogi Hrvati optirali za talijansko državljanstvo, jer nisu htjeli ostati u državi kojom je zavladao krvavi komunistički režim. S nekima od njih posjećivao sam njihove rođake u predgrađu Rima gdje su bili smješteni “Istriani e Dalmati”. Čuo sam kako mladi i djeca u dvorištu međusobno govore i hrvatski. To sam sve doživio.
DORH u biskupiji
Neki mediji pišu kako DORH istražuje poslovanje Porečko-pulske biskupije u vrijeme ekonoma vlč. Lina Zohila.
- O tome nemam dovoljno podataka. Znam da je država vratila Porečko-pulskoj biskupiji neka materijalna dobra koja su komunisti Crkvi oduzeli radi podmirivanja troškova oko obnove crkava, sjemeništa i đačkih domova. Crkva nije trgovačko društvo i nema dovoljno iskustva s prodajom svoje imovine pa obično oni koji od Crkve nešto kupuju znaju crkvene ljude glede cijene i prevariti, a oni drugima poslije toga preprodaju istu stvar po znatno višoj cijeni. To se moglo dogoditi i crkvenim ljudima u Poreču. Vlč. Lina Zohila inače poznajem kao opreznog i strpljivog pregovarača. Na kraju, želio bih istaknuti svoje geslo: “U nužnim stvarima jedinstvo, u dvojbenim sloboda, a u svemu ljubav”. Ako se ovim razgovorom netko osjeti razljućenim, neka mi oprosti.