Možda bi ideja o referendumu bila dobra. Možda bi odgovor bio drugačiji od onoga na izborima. Riječ je, naravno, o Grčkoj. I imamo li razloga vjerovati da bi nam ishod referenduma rekao nešto različito od onoga što smo čuli na izborima?
S jedne strane većina grčkih glasača ne podržava program štednje, a s druge je još veći broj onih koji nipošto ne bi htjeli da Grčka napusti euro i vrati se drahmi. A podržati euro znači zapravo posredno podržati i program štednje. Grci žive s tom kontradikcijom. Na izborima, kako znamo, tema nije bio euro. Stranke su obećavale da će ublažiti ili sasvim obustaviti mjere smanjenja javne potrošnje i odustati od strukturnih reformi, kojima se uglavnom teži uklanjanju raznih vrsta renti. A Grci su navikli na rentu. Navikla se većina radnika i poduzetnika, navikli su se administracija i cijeli javni sektor. Možda je, dakle, ideja o referendumu dobra. Možda bi već i najava grčkog izjašnjavanja za euro ili protiv njega mogla utjecati na rezultate novih izbora, zakazanih za 17. lipnja. Neki misle tako, ali čini mi se da to nije izgledno.
Usporena panika
Istina, popularnost eura ne smanjuje se. Zapravo, trenutačno se događa neka vrsta usporene financijske panike, to jest povlače se depoziti iz grčkih banaka. Euri se spremaju izvan bankarskog sustava ili se sele u banke drugih zemalja. Europska središnja banka priskače u pomoć grčkim bankama. Jedno je jasno - povlačenje eura ne znači da Grci tako izražavaju povjerenje novoj (staroj) drahmi.
Što bi se, dakle, dogodilo da Grčka izađe iz eurozone i njena središnja banka počne tiskati drahme? Po svoj bi prilici euro ostao stvarni novac u Grčkoj. Uz jedan mali problem - Grci više ne bi imali pristup Europskoj središnjoj banci. Grčka središnja banka trebala bi osigurati likvidnost bankarskog sustava, a to bi moglo rezultirati potrebom za tiskanjem zaista velike količine novca. Posljedice su jasne - veliki rizik od ubrzanja inflacije i, konačno, izazivanje hiperinflacije. Jasno je, onaj tko “u džepu” ima eure, u toj bi situaciji bio u boljem položaju. A Grčka bi se vrlo vjerojatno našla u situaciji da članstvo u eurozoni zamijeni monetarnim statusom koji je sličan onome koji postoji u Crnoj Gori ili na Kosovu, monetarnom statusu karakterističnom, zapravo, za gotovo cijeli Balkan, ali i veći dio južne te dio srednje Europe.
Promjena prioriteta
U Grčkoj najbolje stoji stranka Syriza koja ima realne šanse pobijediti na izborima sredinom lipnja. Njezin lider Alexis Tsipras nedavno je izjavio da je uvjeren kako će članice eurozone moliti Grčku da ostane. Tsipras nije sasvim u krivu. Jasno je da bi se zemlje eurozone suočile s ozbiljnim problemima ako bi Grčka napustila euro. Taj bi potez uzdrmao cijeli financijski sustav, i to ne samo eurozone i Europske Unije, nego i cijelog svijeta.
Uostalom, već su sami rezultati grčkih izbora, na osnovi kojih je postalo jasno da program štednje i odricanja s ciljem ispunjavanja obaveza prema stranim kreditorima nema gotovo nikakvu podršku u grčkoj javnosti, doveli do znatno pogoršane konjunkture i povećane vjerojatnosti da će velik dio europskoga gospodarstva ponovno potonuti u recesiju. Pritisak na europske lidere da nešto poduzmu kako bi se taj ishod izbjegao bio je prisutan i na nedavnom sastanku zemalja G8. U tom je mozaiku bitna još jedna činjenica: francuski glasači odlučili su se za socijalističkog predsjednika, koji je odmah jasno stavio do znanja da prednost daje politici gospodarskog rasta. Financijska konsolidacija, drugim riječima štednja, nije više apsolutni prioritet. Ali, pokrenuti rast nije lako. Jer, pitanje je - kako se to misli ubrzati gospodarski rast? U vezi s tim, naime, postoje dva tipa problema.
Ako se zaključi da bi se efekt najbrže mogao postići povećanom fiskalnom potrošnjom, prije svega većim javnim ulaganjima, postavlja se pitanje: gdje je novac? Sredstava za to zapravo nema. Proračun Europske Unije je mali i, konačno, nije tome namijenjen. Eurozona uopće nema budžet. Istina, nešto bi se novca moglo naći u strukturnim fondovima koji se sporo koriste. Mogla bi se povećati i kreditna sposobnost Europske investicijske banke. Taj bi se novac mogao uložiti u infrastrukturne projekte i fondove kojima bi se poticale male i srednje tvrtke. Efekti, po svoj prilici, ne bi bili osobito veliki, a nije izvjesno ni koliko bi se brzo mogli osjetiti.