Visoko na Dinari, jedva nekoliko metara ispod modrog nebeskog svoda na kojemu bura raščešljava bijele oblake, hodao je Mile za ovcama. Zagrnut poderanom i ispranom maskirnom vjetrovkom mladi je čoban u starim Adidasovim tenama gazio preko kamenja, mrmljajući nešto za sebe i psujući i vrijeđajući životinje ako bi se zavukle negdje pod trnje. Korio ih je blagim glasom i lagano ih šibao čobanskim štapom, voleći ih gotovo kao djecu, a ponajviše od svih u srcu mu je bila najneposlušnija, najsvojeglavija ovca Nataša. A kad bi se sunce popelo na najvišu točku i s crkvenog tornja u dolini zvonko tuklo dvanaest puta, spustio bi se u hladovinu pod jedan kržljavi kraški hrastić, iz torbe izvadio zamotuljak u smeđem papiru i vedro zapjevao:
Ovce moje, čuvajte se same,
Ruča Mile kruva i salame.
Odjeknuli bi njegovi šaljivi deseterci planinom moćno, kao da je nebo jedna široka modra izokrenuta limena vangla u kojoj sve zveči i odjekuje, i tirolska i bijeli hljeb bi divno zamirisali, i mladiću bi se tada činilo da je svaka stvar na svome mjestu, kako je sve skladno i sretno uređeno, kao u davna doba kad su dragi Bog i dr. Franjo Tuđman stvarali svijet. Nu, njegova sreća nije potrajala dovijeka jer su jednoga dana vijugavim bijelim drumom preko Dinare došli neki namrgođeni ljudi u crnom Passatu, istrgnuli mu i daleko bacili čobanski štap pa ga čvrsto uhvatili jedan pod jednu, drugi pod drugu ruku.
“Moje ovce...”, zavapio je Mile osvrćući se za blagom, i ne sluteći da ga posljednji put gleda.
“Ma, jebale te ovce”, odgovorili su mu neznanci trpajući ga u automobil.
Odveli su ga zatim u grad, u stranačke prostorije, ispred dugačkog stola za kojim su sjedila trojica iz nekakve, valjda, komisije, pa mu zapovjedili da se nekoliko puta okrene u mjestu.
“Pa, mogao bi možda i u Sabor”, kazao je prvi ispitivački ga promatrajući.
“Slažem se, nije loš kadar”, kimnuo je drugi.
“Momak, reci: ‘Mi osuđujemo svaki totalitarni sustav’”, naložio je treći čobanu Mili.
“Kako!?” zbunio se on razrogačeno.
“Mi osuđujemo svaki totalitarni sustav.”
“Mi osuđujemo tolalilali... totatitati... lotalitali...”, spetljao se Mile.
“Tja! Šteta!” uzdahnuo je predsjednik komisije, razočaran što kandidat nije ispunio najvažniji uvjet za saborskog zastupnika Hrvatske demokratske zajednice, stvar koju svaki od njih mora znati, pa i da ga u ponoć, s gripom i temperaturom od trideset devet sa dva probudiš, razgovijetno i bez zamuckivanja, kao iz topa kazati: “Mi osuđujemo svaki totalitarni sustav”. To ipak nije značilo da im je Mile sasvim neupotrebljiv. Dapače, u HDZ-u trebaju ljude svih profila, pa i one koji ne prođu stroga selekcijska ispitivanja za najviše dužnosti.
Skinuli su Mili maskirnu vjetrovku i Adidasove tene, podšišali ga i okupali, odrezali nokte na rukama i nogama, obukli mu bijelu košulju i sivo odijelo, nazuli uglancane plitke crne cipele i nešto prečvrsto stegnuli kravatu s motivom srednjovjekovnog kamenog pletera i uputili ga u Županiju. A u Županiji poznat prizor, ništa novo, uobičajen radni dan. Mladi je čoban zakoračio u ogromnu četverokatnu zgradu bojažljivo, osluškujući kuckanje loptice za stolni tenis iz smjera Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, njušeći opojan miris janjećih tripica iz Odjela za društvene djelatnosti, u prolazu zaprepašteno gledajući kako netko u Kabinetu župana zavaruje okvir antiknog Moto Guzzijeva motocikla i izmičući se jednom sredovječnom trbonji i jednoj mlađoj plavuši koji su razvratno cičeći, goli golcati istrčali iz Odjela za gospodarstvo, fondove EU i poljoprivredu...
Posljednjih dana u žišku javnosti ponovno se našao, po sudu mnogih, nerazumno velik i skup teritorijalni ustroj naše hrvatske domovine. Ministri i zastupnici iz Mosta nezavisnih lista ne odustaju od reforme koja je bila središnje mjesto njihova programa, ustrajno tvrdeći da nema ni privrednog, ni demografskog, ni prometnog, ni kulturnog, ni političkog, ni povijesnog ni ikakvog drugog razloga da Republika Hrvatska ima čak dvadeset jednu županiju. Ministar unutarnjih poslova već je i načinio plan da umjesto dosadašnjih brojnih županijskih policijskih uprava, redarstvo reorganizira na samo pet cjelina.
S druge strane, HDZ se tome odlučno suprotstavlja. HDZ ne dopušta da ih politički amateri i pikzibneri drsko ucjenjuju. Na brzinu i loše, ukrivo sašiven politički savez HDZ-a i Mosta ponovno je na kušnji, možda i ozbiljnijoj nego ijednoj dosad.
Teško je ovdje presuditi tko je u pravu. Neumoljivim ekonomskim, demografskim i svakim drugim razlogom mjereći, dvadeset jedna županija zaista je potpuno neobranjiva, no Most ne vidi ili ne želi vidjeti jedan razlog koji je HDZ-u prije svih: socijalnu stranu županija, to kako su županije, županijske uprave i poduzeća pravljeni s plemenitim motivima, kako u njihovu korijenu stoji lijep kršćanski poriv za brigom za bližnjega, bolesnoga i potrebitoga.
Nešto je licemjerno da će se na društvenim mrežama narod srčano zauzeti da se nekakav lagano zaostao mladić negdje zaposli kao pomoćni kuhar, a da će istovremeno svi ljutito ustati protiv hrvatskih županija. Kako ljudi ne opažaju da je to u osnovi jednako? Naoko glupi i uzaludni županijski uredi i odjeli postoje da bi hadezeovci s intelektualnim poteškoćama, koji ne uspijevaju jasno i razgovijetno osuditi sve totalitarne sustave, našli svoj životni smisao i svrhu, da bi i oni ubogi bili vrijedni članovi zajednice. Kako, zaboga, ne vidite zašto su županije korisne? Bolje je da dečko radi u Županiji, nego da se drogira.
Dobit od ukidanja županija bila bi beznačajna u usporedbi sa stotinama i stotinama hadezeovaca koji bi se suočili s egzistencijalnim besmislom, pa možda i podigli ruku na sebe, shvaćajući da ništa pametno ne znaju raditi. Ipak, našlo bi se zacijelo i onih koji bi se veselili. Na vijest da Županije više nema i da se njegovo mjesto u Odjelu zajedničkih poslova gasi, čobanin Mile, koji je zadnjih nekoliko godina neutješno gledao Dinaru na Google Earthu, smjesta bi ustao, izletio iz kancelarije, otrčao niz stepenice, izašao iz zgrade i bez stajanja se službenom Škodom Octavijom vozio kroz čitav grad, preko bespravno sagrađenih periferijskih naselja, uz divlje deponije i draču između sela, vijugavim bijelim drumom uz planinu i naposljetku se zaustavio, ugasio motor i poletio prema svojim ovcama. A i ovce bi radosno zatoptale njemu ususret i srušile ga.
“Nataša, đavle, šta to radiš!” vikao bi Mile kroz smijeh dok bi mu ovca žvakala svilenu kravatu s uzorkom srednjovjekovnog pletera.