Bad loser, kažu Amerikanci i taj izraz savršeno pristaje predsjedniku naše najveće opozicijske stranke. Tomislav Karamarko je loš, očajan gubitnik, jedan od onih koji bi se svađao sa sucem dugo nakon što je utakmica završena.
Sedamdeset godina je skoro prošlo od kraja Drugog svjetskog rata, a on još uvijek ne može podnijeti da su njegovi popušili.
Zabranio bi crvenu zvijezdu samo da se nekako zaboravi tko su bili pobjednici i koga je čitav slobodni svijet priznao za pobjednike, izmotavajući se, kao što se svi gubitnici izmotavaju, da su pod crvenom zvijezdom počinjeni mnogi zločini.
Pod crvenom zvijezdom su, istina, počinjeni zločini, partizanska pobjeda nije sasvim čista, ali tko bi uopće našao ijednu pobjedu koja je bila, da tako kažemo, ekstra djevičanska. Tomislav Karamarko morao bi, kao povjesničar, znati da nema simbola koji nije umrljan krvlju.
Pod jednim od njih, koji je za smrt, palež, mučenja i silovanja, bez konkurencije, zaslužniji od svih ostalih, Tomislav Karamarko, naposljetku, svake nedjelje kleči. Priča o zabrani crvene petokrake uistinu je samo jad i frustracija čovjeka koji se ne može pomiriti s porazom.
Netko bi mu trebao napokon blago, suosjećajno, očinski objasniti: “Gospodine Karamarko, gotovo je. Ne trudite se više. Drugi svjetski rat ste izgubili. Pokušajte sa stolnim tenisom.”